Drugo poglavlje planirane trilogije istovremeno se naslanja na koncept i estetiku prethodnika, ali ih ujedno i širi te nadograđuje.
Nemeček, glazbeni projekt Vedrana Živkovića, u godinama iza sebe promijenio je brojne iteracije i postave, ali i glazbenu viziju, premda je im uvijek zajednička crta bila ona koja bi se mogla opisati kao glasna buka. U posljednju fazu svog postojanja Žika je zakoračio tamo negdje za vrijeme pandemije kad je uz pomoć Dimitrija Petrovića na svojoj distorziranoj tamburi ispustio novi krik koji će ostati upamćen pod imenom “Prokletije”, prvo poglavlje planirane trilogije koja je započela spojem tradicije i buke negdje tamo gdje se na karti glazbenoga svijeta dodiriju Kries te Wovenhand i Swans.
Budući da je na cijelom prvom poglavlju Žika jedini glazbenik zastupljen na snimci, kako bi ova projekt doveo na pozornice, frontmen i osnivač već na prvoj zagrebačkoj promociji proširuje sastav na trio u kojem osim njega sviraju bubnjar Borna Maksan, čovjek koji će uvelike preuzeti i produkcijske zadaće sljedećeg izdanja, te najzaposleniji domaći muzičar današnjice, Leo Beslać koji svira sa svim pticama na svakoj grani, a u ovoj postavi doprinosi sintevima, pokojim pratećim poklikom te žustrim mahanjem glave koje mu je postalo svojevrsnim zaštitnim znakom kad svira ovaj bend.
U ovoj postavi bend je odsvirao gomilu koncerata što kod kuće, što u susjednoj Srbiji, ali i u udaljenijim zemljama Europe šireći tako evanđelje novog hrvatskog folka u nedostatku boljeg naziva za struju u kojoj domaći autori pišu često mračnu glazbu u duhu tradicije, a kao istaknute predstavnike te sorte osim Nemečeka valja izdvojiti Ivana Grobenskog s njegovim vlastitim pandemijskim albumom “Siromahi i lazari” te Adama Semijalca s lanjskom bombom “Ode dite”.
“Prokletije II” istovremeno se naslanja na koncept i estetiku prethodnoga poglavlja, ali ih ujedno i širi te nadograđuje. Sinergija trija dovela je do toga da se utjecaji prošire i na neke druge vrste glazbe koje su na prošloj ploči bili možda manje zastupljeni, pa tako “Dvojka” započinje u tonovima hladne i mračne vizije krautrocka, ali i post punka koji je ovom obliku više nalik jednom Bauhausu nego ranijim utjecajima poput primjerice Swansa. U tom duhu prolazi prva trećina albuma koja odaje dojam da bi uz nju gotičari lako i s guštom otkidali u zlatno-crnim danima Jabuke.
U središnjem djelu album čini blagi žanrovski zaokret s ključnom pjesmom “Olovni” koja je prisutna u repertoaru još od ranije spomenute promocije prvog LP-ja, a koja se, barem u mojim ušima, prilično naslanja na estetiku ranog Darka Rundeka i Haustora. U sličnom je stilu (barem vokalna dionica) na nju naslanjajuće pjesme “Mirila”, da bi se u završnoj trećini album najviše približio svom prethodniku u poganskom kolu zanosa i ludila, prvenstveno sa singlu “Kuvet” koji će sigurno postati katarzičnim momentom na koncertima.
Kao i prethodnik, “Prokletije II” također odvaja konkretne pjesme atmosferičnim soundscapeovima u trajanjima od šezdesetak sekundi pa sve do gotovo pet minuta, a u kojima sad prominentnu ulogu imaju upravo Beslaćevi strojevi. Novost je, pak, da su sve pjesme prezentirane kao kontinuirana cjelina od deset stavaka u trajanju tričetvrt sata i namijenjena preslušavanju u jednom sjedenju. Nije to novi koncept, lani ga je, primjerice, uspješno sproveo Paul Simon sa svojim “Seven Psalms”, a neuspješno Neil Young kojemu je to bio jedini selling point za “Before and After” lo-fi zbirku nanovo snimljenih manje poznatih pjesama iz kataloga, da bi do samog izslaska albuma odustao od koncepta i objavio album u standarnom obliku.
U usporedbi, Nemečekov koncept je bliži Simonovom u kojem se određene teme i motivi ponavljaju i smisleno tvore cjelinu, premda je u današnje doba smanjene koncentracije i žestokog životnog tempa od slušatelja možda mnogo tražiti da za svako slušanje vašeg albuma odvoji 45 minuta u komadu. “Prokletije II” jednako bi se lako dalo zamisliti i s razdijeljenim pjesmama.
Još jedan element koji se mora spomenuti, a svakako oplemenjuje “Prokletije II” naslovnica je koja prikazuje dva ženska lika u crnini kako kleče ispred impozantnog djela hrvatskog slikarstva, “Crne zastave” Ljube Babića koja je Živkovića, kako sam kaže, “omađijala”, a koja vizualno izvrsno dočarava ambijent albuma, ovaj put ne kao simbol žalovanja za mrtvim gospodarom, već kao izraz neke dublje, iskonske korote plemena kojemu je fascinacija smrću gotovo krležijanski upisana u DNA.
Nemeček hrabro gradi svoju priču, “Prokletije” se razvijaju i rastu stilski i produbljuju se koncepcijski, i već sad je jasno da će trilogija, kad jednom bude završena ostaviti značajan trag u alternativnoj glazbi ovog desetljeća. Album službeno izlazi ovog ponedjeljka, a promocija u Močvari zakazana je za kraj ožujka.
Ocjena: 9/10
(Lack of Records, 2024.)