Zamišljen kao prvi dio trilogije, album ‘Prokletije’ kombinira eterične instrumentale s intenzivnim pjesmama rođenima iz duha tradicionalne glazbe, ali protkanim mračnijom noiserskom estetikom kakvu i inače vežemo uz ovaj projekt Vedrana Živkovića.
Noise rock projekt Nemeček prisutan je na domaćoj alternativnoj sceni već prilično dugo, no svoj bučni i mučni istoimeni studijski prvijenac objavili su tek prije tri godine i to kao kvartet u kojemu su osim predvodnika krda, Vedrana Živkovića, svirali njegov brat Vatroslav Živković na bubnjevima, basistica Katarina Čondrić te klavijaturist Tin Dožić. Kako je vrijeme odmicalo, Nemeček je pomalo skliznuo ispod radara, a sada se u sasvim novom obliku javio albumom “Prokletije” kao prvim izdanjem planirane trilogije.
Prvo što upada u oči jest činjenica da je Vedran jedini glazbenik koji svira i pjeva na albumu, dok mu tehničku podršku u vidu produkcije, miksa i masteringa pruža Dimitrij Petrović, član bivših i aktualnih sastava kao što su Vlasta Popić, Seine i Radost. Druga značajna promjena u odnosu na prvi album leži u žanrovskoj orijentaciji, pa je “Prokletije” ploča koja prvenstveno istražuje narodnu glazbu koju provlači kroz otprije uspostavljene noise obrasce.
Album donosi šest pjesama, od kojih polovicu čine ambijentali instrumentali odsvirani na gitarama i looperu, a ostatak mračni pjevani brojevi koje bi najlakše bilo opisati kao kombinaciju onoga što rade s jedne strane Kries, a s druge Wovenhand. Žika pjevane pjesme “Jurjevo” i “DajBog” izvodi urlikom i energičnim nabijanjem po gitari i tamburi, ulijevajući u tipičnu praslavensku bukoliku ozračje surovog mraka ne mnogo različitog od onog praiskonskog ponora iz kojeg svoje nadahnuće crpe Michael Gira i njegovi Swans.
Kao kontrapunkt ovim ispadima bjesnila, između njih plove atmosferični, pa čak i smirujući instrumentali (naslovljeni jednostavno “Prokletije” uz brojčane oznake 1.1, 1.2 i 1.3), jer svaka buka treba tišinu da bi nasuprot nje zvučala glasno. Može se postaviti pitanje je li ipak udio ambijentalnog u slučaju ovog albuma možda ipak prevelik u odnosu na ono intenzivno, pa prvi dio obećane trilogije može unatoč sasvim pristojnom trajanju od tričetvrt sata zbog smanjenje gustoće konkretnijih pjesama ipak više ostavlja dojam EP-ja nego dugosvirajućega izdanja.
Za kraj albuma sačuvana je preko jedanaest minuta dugačka “Pored rijeke Drine” čiji naslov, kao i ugođaj asociraju na podravsku “Pokraj vode Drave”. Iako je riječ o geografski i etnografski različitim područjima, obje ove pjesme odišu osjećajem opipljive napetosti koji se u slučaju “Prokletija” proteže cijelom pločom. Živković je ovom pločom pokazao vrsno razumijevanje obrazaca tradicionalne glazbe, pa na uzbudljiv način njima manipulira uklapajući ih u svoj oštri suvremeni izričaj. Nakon lanjskog albuma Ivana Grobenskog “Siromahi i lazari”, “Prokletije” možemo smatrati ovogodišnjim prilogom istom žanru koji bi mogao kopernikanski izvrnuti smisao koji pridajemo onome što se može označiti kao “novokomponirana narodna glazba”.
Ocjena: 8/10
(2971499 Records DK, 2021)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.