Zagrebačka grupa Antenat nastupa večeras u Vintage Industrialu, istom mjestu gdje je nakon korona-krize ponovno uspješno krenula koncertna priča. Tim povodom porazgovarali smo s pjevačem i perkusionistom Nenadom Kovačićem.
Prošlo je deset godine od objave posljednjeg albuma „Izlet“. Što se na diskografskom planu događa u redovima Antenata
Nenad Kovačić: Istovremeno mi taj broj 10 zvuči nevjerojatno, u smislu ‘već deset? Kad prije?!!’, a s druge strane mi se čini kao da sam odonda proživio tri života. Diskografski plan je dosta zamršen, ali se polako odmotava. Taman smo prije glupog kovida imali dobar zalet u novi materijal. Desila se velika pauza u životu benda, što koncertna, što kreativna, a naše mašine se jako sporo zagrijavaju. Probe više nisu redovite i pjesme rjeđe nastaju iz jammova, što je uglavnom bio običaj, pa sad isprobavamo nove načine stvaranja. Novi materijal se gomila, meni osobno je jako uzbudljiv i jako mu se veselim. Iskreno se nadam da ćemo ući u studio u proljeće iduće godine. Što se tiče gotovih pjesama, sada smo na malo više od pola puta. Neka mi to prvo usnimimo… dalje ćemo lako.
Svijetu koji je trenutno u totalnom kurcu, koji me plaši, rastužuje i nervira ćemo pokušati pomoći svak’ na svoj način, a muzika koju radimo nek’ nam u tome olakša.
Koncertno ste sve aktivniji. Početak godine pripadao je svojevrsnom comeback nastupu u Močvari. Imali ste i jedan zanimljiv nastup u sklopu eko akcije čišćenja rijeke Bijele ovog proljeća. Kako je to proteklo, obzirom da su neki bili iznenađeni koliko publike ste okupili za tu prigodu?
Nenad Kovačić: Jesen prije Močvare se desio dosta jak koncert u Vintageu. To nam je bio neki pokazatelj da je sve OK i da nije prošao naš voz, barem u Zagrebu. Osim Rijeke Bijele i Močvare koju si spomenuo bila je još Silba, kao novi neobičan teren, par festivala i evo Hvar prije neki dan. Svirki je sve više, no teško da ćemo dostići onu koncertnu aktivnost koju smo imali prije deset – petnaest godina. Ali mislim da to ni ne ganjamo. Svirke su rjeđe, ali luđe, ja bih rekao. Obožavam Antenat na stageu, puni me i prazni mentalno, duhovno i fizički.
Što još imate u planu nakon Vintage Industriala?
Nenad Kovačić: Nakon ovog giga ćemo sigurno malo odmorit, a onda iskoristit zimu za završit album. Plan je svakako stati sa solo koncertima, dok ne usnimimo materijal. Pozive na redaljke ćemo rado prihvatit.
U kom smjeru idete kad radite novi materijal i u kojem obliku angažiranosti obzirom na stanje u kojem je svijet?
Nenad Kovačić: Teško mi je još definirati smijer, mislim da će novi materijal biti dosta različit, što je i bio slučaj sa svakim novim albumom. Baš sam neki dan na Hvaru dobio super pozitivan feedback na nekoliko novih stvari od dragih ljudi iz Splita koji nas prate zadnjih dvadesetak godina. Rekli su nešto u stilu da ih iznenađuje mogućnost da je bend opet evoluirao. Mi smo bend koji nikada nije imao neku agendu angažiranosti. Svijetu koji je trenutno u totalnom kurcu, koji me plaši, rastužuje i nervira ćemo pokušati pomoći svak’ na svoj način, a muzika koju radimo nek’ nam u tome olakša.
Mislim, u 10 godina se štošta promijeni, posebno u bendovima. Koliko se u vašem slučaju promijenila percepcija prema glazbi, na koncu i prema objavljivanju albuma?
Nenad Kovačić: Ako misliš na percepciju prema našoj glazbi koju stvaramo, mislim da je neka suština ostala ista, a to je da nam glazba koju radimo ostane uzbudljiva. Osobno volim albume i dalje ih slušam kao cjeline. Iako nismo bend koji brije na koncepte. Ne mislim da je to loše, dapače, samo nismo mi ti likovi, mislim da ga svaki album neminovno sȃm stvori, završetak je neke priče, odraz neke faze, perioda.
Sjećam se jako dobro rečenice legendardnog Hrvoja Nikšića, koji mi je rekao, ‘treba smanjit očekivanja’. Sa smanjenim očekivanjima je došao mir i zadovoljstvo sa bendom koji je baš tamo gdje treba biti.
Kako vam se scena činila kad se počinjali, a kako sada? Vidite li neke pomake na bolje?
Nenad Kovačić: Ma scena je tada i sada bila zakon! Kada smo počinjali scena je sigurno bila manje centralizirana, mada se u tom smislu stvari u zadnje vrijeme mijenjaju na bolje. Bilo je vjerojatno deset puta manje festivala, a više klubova. Mi smo stvarno bili klinci i sve nam je to bilo uzbudljivo. Sve je izgledalo veliko i samo smo pičili. Početak Antenata na sceni je bio cvijet mladosti, pa ću se naravno s nostalgijom svega prisjećati, ali nipošto ne želim reći da je neto tada bilo bolje, bilo je jednostavno drugačije. Drago mi je da imamo iskustvo benda koji je izrastao prije zamaha društvenih mreža i da smo stjecali svoju publiku isključivo live svirkama, ali možda da smo tada imali društvene mreže bi sada snimali deseti album. Nemam pojima. Svakako mi se čini da su danas mlađi glazbenici i glazbenice nekako svjesniji sebe i uvjereniji da je to što rade bitno. Ne znam da li im je lakše ili teže. I onda i sada je bilo vjerojatno jednako teško. Generalno, uvjeti za svirku su bolji, stvari se organiziraju ipak malo manje stihijski, u nekakvom infrastrukturnom smislu scena mi se ipak čini na višem nivou nego prije dvadesetak godina. Unatoč super inicijativama, kolektivima, entuzijastima/cama sve je to i dalje borba sa zasukanim rukavima.
Prati vas glas da ste najpoznatiji nepoznati bend. Nakon svih ovih godina čini se kao da je to u neku ruku bio vaš izbor. Kako to tumačite?
Nenad Kovačić: Najpoznatiji nepoznati bend je sintagma koju je izmislio naš drug filozof Hrvoje Jurić, životni partner naše bivše bookerice Ivane Percl. Jako mi je drago da se taj izraz nekako ustalio jer dosta drži vodu. Odnosno držao je, najpoznatiji nepoznati bend smo možda nekad i bili, sada smo samo nepoznati, ha, ha. Je, to je bio naš izbor. Vjerojatno ne od početka, bar što se mene tiče. Sjećam se perioda kada sam bio dosta isfrustriran činjenicom da Antenat nije na nekoj višoj stepenici, da dovoljno ne grize, a da bi mogao i trebao. Tada sam svakako za to ‘krivio’ nas same ali i katastrofalan interes bilo kakvih iole mainstream medija za nezavisnu scenu. I sjećam se jako dobro rečenice legendardnog Hrvoja Nikšića, koji mi je rekao, ‘treba smanjit očekivanja’. Sa smanjenim očekivanjima je došao mir i zadovoljstvo sa bendom koji je baš tamo gdje treba biti. Bend koji ima svoju publiku, svoj tempo, svoj društveni otisak i svojih dvadeset i šest godina. I šta će ti više?
Mislim, popularnost neminovno mijenja i glazbu benda, pa se prijašnje pitanje odnosi na to u smislu da ste svoju glazbu htjeli sačuvati od takvih vrsta indirektnih utjecaja, ili je na koncu sve bio splet okolnosti u jednoj Hrvatskoj u kojoj je reggae i dalje underground?
Nenad Kovačić: Vjerujem da bi je sačuvali da je kojim slučajem i splet okolnosti bio drugačiji. Drugim riječima i jedno i drugo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
