Vilović s mjerom, van pravila iz bilo koje kuharice, dodaje naoko nespojive sastojke i začine da bi na kraju dobio ukusan gulaš. Jedini je problem što je recept uključivao krckanje na laganoj vatri u trajanju od 37 godina.
Ime Nenada Vilovića u povijesti domaće glazbene kritike kao da je uvijek praćeno barem laganim podsmijehom ako ne i neskrivenim prezirom. Njegovo razdoblje vođenja Splitskog festivala među tradicionalistima ostalo je upamćeno kao doba kad je šansona istjerana u korist praznoglavog hopa-cupa disko popa. Premda je surađivao s nekim od glazbenika čiji se status pripadnika splitskog panteona danas ne dovodi u pitanje, kao što su primjerice Dino Dvornik ili Oliver Dragojević, pozornost će se uvijek zlurado skretati na pjesme koje je napisao za Duška Lokina ili Zlatka Pejakovića. Drugim riječima, Vilović u očima dežurnih muzičkih znalaca nikad nije bio cool.
Naš dežurni digerski dvojac zadužen za reevaluaciju i uskrnuće interesa za nepravedno zaboravljenu eru jugoslavenske elektroničke glazbe, Željko Luketić i Leri Ahel iz etikete Fox and His Friends Records, nisu bili opterećeni time što je tko nekad mislio o Viloviću, pa stoga nisu ni zazirali od toga da njegovu glazbu uvrste u konačni izbor svoje kompilacije “Socijalistički disco – Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987.” koja je već sad, moglo bi se reći, ostvarila kultni status. Tijekom posjeta njegovom studiju danas 75-godišnji glazbenik otkrio im je i jedan svoj neostvareni projekt koji je nastao prije 37 godina i nikad dosad nije ugledao svjetlo dana jer se i izdavačima, ali možda i samom autoru činio prezahtjevnim za jugoslavensku publiku osamdesetih godina. U pitanju je album “Prizma” koji je Željka i Lerija toliko oduševio da su brže-bolje pohitali ispraviti nepravdu i predstaviti današnjoj publici – možda slabije upoznatoj, pa stoga i manje opterećenoj Vilovićevom dubioznom ostavštinom – ovaj dojmljiv autorski rad s područja instrumentalne, pa čak djelomično i ambijentalne elektronike.
Članovi redakcije ovog portala prvi put su imali priliku čuti glazbu s “Prizme” u sklopu tribine na kojoj su Luketić i Ahel pričali o svojem radu na oživljavanju zaboravljene baštine elektroničke glazbe bivše države. Bilo je to jedno od prvih (vjerojatno čak i prvo) javnih puštanja ovoga albuma, s testnog uzorka ploče koji je bio neoznačen. Ne znajući koja strana je koja, pustili smo vinil s njegove B-strane gdje nas je dočekala “Iza Oriona”, skladba koja bi u kakvom animiranom filmu mogla ilustrirati buđenje prirode, da bismo zatim čuli pjesme “Prerija” i “Konjanici”. Meni je to bilo sasvim dovoljno da se zaljubim u ovaj album na prvo slušanje. Naime, Vilović je u ovim brojevima spojio dvije naoko oprečne tendencije iz talijanskog glazbenog svemira, melodije iz spaghetti westerna preko sintesajzerskih temelja ili, ako ćemo baš zidarski grubo, Moriconnea i Morodera. Ako u osamdesetima nije bilo razumijevanja za takve ambiciozne pothvate, danas bi ih svakako trebalo biti među ljubiteljima muzičke eklektike.
Na drugim mjestima može se činiti da Vilović jednakom mjerom grabi iz kakvog noir lounge jazza i space prog rocka, pa neke pjesme mogu zvučati kao da usamljenog saksofonista s uličnog ugla u ponoć otimaju vanzemaljci. To nas pak može asocirati i na pravac koji je sebi odabrao bend Chui koji danas u moderni kontekst stavlja upravo velik dio građe od koje je Splićanin složio svoju “Prizmu”. No osim nabrojenih elemenata, Vilović isto tako često u svoj glazbeni leksik ubacuje i izražene elemente narodne glazbe, kako one mediteranske tako i istočnog melosa, premda manje agresivno nego što je to radio Igor Savin na svojim nikad shvaćenim albumima iz te ere poput “Yu Disco Express”. Vilović s mjerom, van pravila iz bilo koje kuharice, dodaje naoko nespojive sastojke i začine da bi na kraju dobio ukusan gulaš. Jedini je problem što je recept uključivao krckanje na laganoj vatri u trajanju od 37 godina.
Gotovo je nemoguće dovoljno istaknuti koliko je bitan istraživački rad (kao i potpuna predanost tehničkoj izvrsnosti) koji obavlja dvojac iz Fox & His Friends. Njihove kompilacije otvorile su novim naraštajima oči i uši za glazbu koja bi možda još mnoge godine provela u zaboravu, a pronalaženje bisera poput Vilovićeve “Prizme” na prašnjavim policama otvara neke dosad neslućene priče. Poput one o čovjeku koji je nakon desetljeća šikaniranja svojom skoro 40 godina starom pločom napokon dobio priliku da u osmom desetljeću života možda čak i prvi put postane cool.
(Fox & His Friends Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
