Neneh Cherry ‘Broken Politics’ – sedirani trip-hop protest

Otkako se prije nekih desetak godina vratila na scenu, Neneh Cherry kao da pokušava podsjetiti publiku na onaj eksperimentalni, glazbeno uzbudljiviji i neusporedivo nekomercijalniji dio svoje karijere, dio koji su trajno zasjenili hitovi poput ‘Man Child’ ili ‘7 Seconds’.

  • 8
    Shares
Neneh Cherry ‘Broken Politics’

„Cherry Thing“, snimljen u kolaboraciji sa skandinavskim free jazzerima The Thing, i „Blank Project“ tako su bili naklon njezinim post-punk počecima s grupom Rip, Rig & Panic, svojevrsnim odgovorom na njujorški no wave sastavljenim od bivših članova kultnih The Pop Group. Vratimo li se, pak, u sredinu prošlog desetljeća, Neneh ćemo zateći kao predvodnicu CirKusa, na trenutke nadahnutog glazbenog džumbusa najbližeg radovima trip-hop pionira.

Novih 12 pjesama moguće je promatrati kao nastavak CirKusovog prvijenca „Laylow“, ali i kao potvrdu utjecaja koji je izvršila na beskrajno talentirane čudake iz Bristola.

„Broken Politics“ evocira sporije, sediranije momente opusa Massive Attacka ili Trickyja, uz česta oslanjanja na dub pothvate još jednog joj nekadašnjeg suradnika, slavnog Adriana Sherwooda, što se u konačnici ipak nije pokazalo najsretnijim rješenjem.

Stvari poput uvodnih „Fallen Leaves“ i „Kong“, od kojih je ovu drugu koproducirao 3D iz Massive Attacka, svojim tihim synthovima i umrtvljenim hip-hop beatovima čine upravo idealno okruženje tmurnim stihovima o unutarnjem propadanju, odnosno hororima s kojima se svakodnevno sreću migranti, no istu su formulu do kraja ploče ponovili previše puta, zbog čega pjesme počinju previše nalikovati jedna drugoj, a nerijetko i sasvim promašuju metu.

To se prvenstveno odnosi na skladbe čije bismo stihove mogli svrstati među protestne – manje od minute dugački intermezzo „Daddy’s Poem“ citira gnjevne crne propovjednike iz The Last Poetsa preko tihe, gotovo nepostojeće muzičke podloge, dok je bijesni tekst „Shot Gun Shacka“ zaslužio barem malo čvršću, beskompromisniju pratnju.

Da se razumijemo, Neneh ima vokal sposoban izdržati ‘na pustopoljini’, bez ozbiljnije pomoći drugih instrumenata, posebno u „Slow Release“ i „Soldier“, no „Natural Skin Deep“, daleko najbolja stvar na albumu, jasno pokazuje da se ovoga puta trebala puno više osloniti na nasljeđe samostalnih joj vrhunaca „Raw Like Sushi“ i „Homebrew“.

Ocjena: 5/10

(Smalltown Supersound, 2018.)

  • 8
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh