Šteta je što Tomislav Zorić ne posveti više truda u pokušaju da sa svojom glazbom upozna što veći broj ljudi, barem u smislu češćeg nastupanja.

Kada bih morao izabrati domaći bend čiji me raspad najviše pogodio, ozbiljni kandidati bili bi Olovni ples, četvorka iz Dugog Sela koja nas je godinama uvjeravala da bi Jure Kaštelan, Antun Gustav Matoš ili Dragutin Tadijanović u nekom drugom vremenu i mjestu predstavljali upravo savršene blues tekstopisce. S radom su, što me dodatno rastužilo, prestali u naponu snage, nakon jako dobre ploče “Nulti dan“, u trenutku kada je njihov poetski americana/blues/folk konačno počeo privlačiti i malo širu publiku.
Od članova grupe, aktivan je ostao samo Tomislav Zorić, a i to manje-više isključivo diskografski, koji je pod pseudonimom Nevjerni Tomo nastavio objavljivati zanimljiva, naglašeno minimalistička izdanja, što ga je na određeni način vratilo na početak, točnije u rane dane Olovnog plesa. Naime, prije nego što ih je pod svoje uzeo Croatia Records i izdao im albume “Sloboda“ i “Nulti dan“, bili su još jedan od bezbrojnih sastava čije su u kućnim, lo fi uvjetima snimljene pjesme puštene u svijet zahvaljujući Zdeni Franjiću i njegovom Slušaj najglasnije.
Tim tragom, kako produkcijski tako i u autorskom smislu, kreće se i “Atacama“, nazvana po istoimenoj skladbi nastaloj za potrebe kompilacije “Iznad tame (pjesme za Viktora Haru“), posvećene nesretnom čileanskom pjesniku, kantautoru, kazalištarcu i mučeniku Victoru Jari. Na njemu su istovremeno sjetne, nostalgične, dokumentarističke i buntovne stihove Mehmeda Begića uglazbili kantautori (i poneki bend) iz skoro svih bivših nam republika, pri čemu je Tomina stvar, uz one Nine Romić i Ivana Škrabea te dueta Sanela Marića i Isidore Milivojević, bila i vrhunac tog hvalevrijednog projekta.
“Jedan ljetni album“, pisalo je u poruci koju mi je Zorić poslao uz ovih osam pjesama, a to bi bio i prilično točan opis jer doista zvuče kao da je pokušao dočarati drugu stranu ljeta i momente u kojima more i plaže polagano tonu u sumrak. U prvom planu je nenametljivi, ugodni glas koji promišlja o životu, nekim prošlim vremenima i nikad do kraja ugaslim ljubavima, praćen gitarom koja jeca i šapuće na način kako su to činili, primjerice, Townes Van Zandt, Grateful Dead iz “Workingman’s Dead“ faze, pa i Tom Verlaine u
kontemplativnijim poglavljima svoje pjesmarice.
Kompletnu glazbu potpisuje sam, većinu toga je i odsvirao, dok su mu u stihovima “asistirali“ Fran Galović, Đuro Sudeta i A.B. Šimić. Važno je naglasiti kako Zorić za slavnim hrvatskim poetama, što je bio slučaj i s najboljim pločama Olovnog plesa, gotovo nimalo ne zaostaje, odnosno vjerujem da se nitko od
navedenih ne bi posramio versova poput “Noćas sve će se misli sliti u stih / I bol zatomljena u tijelu odjeknut će u krik / Razbit ću sve kalupe što ih vrtim u krug / Noćas rađam se ponovo bez mrlje na srcu”.
Glazbeno su najzaokruženije “Novo postojanje“, koja djeluje i najviše “bendovski“, te “Ti nisi tu“, gdje je zagazio i u malo eksperimentalnije vode, vrativši nas u dane kada su britanski blues-rock pioniri s jedne i talentirani čudaci iz Haight-Ashburyja s druge strane Atlantika počeli otkrivati tripove. Klavir je u “Noćas je moja duša“ dobio jednako važnu ulogu kao gitara, zaokruživši poker asova albuma zajedno s “Kroz noć“ (u tom rangu je i naslovna pjesma, ali nju smo znali otprije).
Šteta je što Tomislav Zorić ne posveti više truda u pokušaju da sa svojom glazbom upozna što veći broj ljudi, barem u smislu češćeg nastupanja. A možda upravo tako mora biti; poznato je da u muzici za posebne stvari često treba kopati i zagrabiti duboko ispod površine.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2025.)