U subotu je Nevladina organizacija Vlade Divljana u Domu sindikata održala prvi od dva beogradska koncerta povodom njegovog 67. rođendana.

Ove godine se navršila i puna decenija od tužnog odlaska ‘najvećeg džentlmena ovog rokenrola’. Događaj ‘Samo jednu ljubav imam’ nas je podsetio na život pre toga. Koncert je rasprodat još u aprilu, prethodni se desio pre dva meseca u Beču i, naravno, ovo nije kraj.
Veoma je malo Vladinih savremenika, na prste jedne ruke ih možemo pobrojati, koje naši ljudi toliko vole. I pritom, gotovo uvek kako treba, iz pravih razloga. Svi znamo nekog kome je neka od pesama koje smo u subou čuli putokaz kroz svet, zaklon od sveta i šapat da… svet ipak vredi voleti.

Sinoć – iznad očekivanja! A publika povodom Vladinog nasleđa uvek ima visoka očekivanja. Nisu česte svirke na kojima se prisutni bore za svoj prostor – za još i više aplauza, cike i vriske. Sudeći po skakanju sa sedišta, nema sumnje da su mnogi želeli drugačije: mesta za đipanje kad nas svirka povede ka sunčanoj strani meseca. I to je najvažnije što se juče desilo… u gledalištu u kome je bilo i onih od 8 i 78.
Dvočasovni šou koji je plovio između Idola, Old stars benda, Nevladine organizacije, Ljetneg kina… sve ispred Vladinog smeška. VNO bend su sa bine pratile njegove fotografije raznih godišta: Knez Danilova ulica, Osma gimnazija, Beograd, Zagreb, Istra, Balkan, Amerika, Australija, Austrija…

Organizatori su događaj posvetili nedavno preminuloj prijateljici, čuvenoj i dragoj Goranki Matić, foto-arhivaru Vladinih najvažnijih stanica. Veoma lepo: još jedna uspomena koja ne treba da izbledi.
Ako neko danas ima nešto od Vladinog šarma i elegancije, to je Damjan Dašić. I o talentu je reč: o tajni da se ono najprostije „ona to zna / da je ludo volim ja“ saopšti na način velikih majstora glasa i gitare. Baš tada se oseća da ta muzika marta 2015. nije stala, samo je promenila tempo… i nastavila da kuca gde treba. Na to je i Vlada podsetio kad se dvaput preko starih snimaka javio sa video-bima, dok ga je bend pratio kao da nije ni otišao.

Svirku je u nekoliko pesama na najvišu kotu uz mikrofon podigao stari i gostujući ortak Gile, u suverenom maniru iz poslednjih 10-15 godina. Nije to baš retko za bivše pankere: taj čovek što je stariji, sve bolje izgleda. Tako će jednom i Buč Kesidi, gosti s početka koncerta, samo da izdrže.
Pijanista Saša-omiljeni-Šandorov je bio srce koncerta: diskretno, ali ključno u većini pesama. Možda baš zbog njega su „Sve laži sveta“, „Rusija“ ili „Odnesi me“ disale kako treba između udara „Plastike“ i „Kenozoika“. Marko Milivojević je uz par efektnih ulaza i završnica ritam vukao kad je trebalo. Marko Ćelić na gitari nije tražio svetla reflektora, ali je znao kada da eksplodira bez pompe.

Iskusni Boris Bunjac i Zdenko-voljeni-Kolar u novim ulogama pevača, recitatora i ceremonijal majstora su bili bez premca. U „Malenoj“ Zdenkov recital na „…svim jezicima naroda i narodnosti“ je prekinuo burni aplauz svetu koji, eto, ipak nije nestao. I odgovor tužnim ostacima onog napolju, na samo sto ćaci metara od te bine, u jednoj od najboljih godina Beograda decenijama unazad.
Ko nije stigao opet sinoć u Beogradu, vidimo se u subotu u Tvornici!
Saznajte više: