Nevladina organizacija u Tvornici – dva Vladina dana

Vlada Divljan imao je tu nevjerojatnu sposobnost, ili je bolje reći auru za privući ljude, da ga se voli i da mu se vjeruje jer kao da je isijavao neki mistični magnetizam da sve što radi radi u interesu neke više pozitivne sile. Takva mu je bila i glazba. Znao je stihovima ući pod kožu, minimalistički oslikati neku situaciju u kojoj biste se pronašli i uspostavili emotivni odnos razumijevanja na daljinu, onaj kao da nekoga oduvijek poznajete i da taj netko isto tako poznaje vas. Znao vam je odaslati sjetu, ali je i ta sjeta imala neku nevidljivu optimističnu crtu, poput neke čudne sposobnosti s kojom čak i da svira same molove, to bi na neki neobjašnjiv način davalo durski efekt.

Prošlo je deset godina otkako je nas je napustio, a posljednja dva dana u Zagrebu kao da je opet bio prisutan, odnosno bio je prisutan taj njegov pozitivistički magnetizam koji je na čas donio ozračje onog kako je bilo nekad. Mogao bih početi o značaju novog vala i hvatati se meandra „Paket aranžmana“ i Idola koji su najbrže od svih s te kompilacije svojom popularnošću valjda i donijeli tu aluziju o valu koji prekriva sve i nakon kojeg više ništa nije isto, no nekako mi se kroz protekle dvije večeri iscrtao u glavi možda najvažniji segment novog vala (pa neka je i samo osobni umišljaj), a to je prijateljstvo iliti drugarstvo koje je na okupu držalo tadašnju mladu intelektualnu i glazbenu ekipu i kad se činilo da je upravo zbog toga sve moguće.

Vlada Divljan bio je tu izuzetna spona, toliko bitna da je, eto, i deset godina nakon te kobne 2015. opet na neki način okupio tu škvadru iz dva grada na druženje, prisjećanje, ali i slavljenje sadašnjeg momenta u kojem se to dogodilo. Okupljanje je počelo u petak u dvorištu tematskog Parka rock and rolla u Hatzovoj ulici gdje je otkrivena njegova bista koju je izradio Boris Leiner, a kulminiralo je u subotu koncertom u Tvornici kulture gdje je u punom Velikom pogonu nastupila Nevladina organizacija . sastav koji su pokrenuli originalni Idoli; Zdenko Kolar i Vlada Divljan nakon što se vratio iz Australije. Nevladina organizacija je de facto sastav Vladinih all stars (ili je bolje reći Old Stars) drugova. Za bubnjevima je Marko Milivojević (bivši član EKV-a i Vladin bubnjar od 1997.), zatim neprikosnoveni profesorski tandem koji čine izvrsni perkusionist Boris Bunjac i klavirist Saša Šandorov, zatim Marko Ćalić i Damjan Dašić koji su i vokalno i gitaristički k’o prst i nokat i dakako Zdenko koji je svojim radom prstiju na basu sa svakom izvedenom pjesmom opovrgavao ono što mi je nedavno rekao u intervjuu tj. „Mi nismo znali da sviramo“.

No to u Zagrebu dakako nije bilo sve, jer publika je bila počašćena gostovanjima Konstrakte i Zorana Zarubice odnosno bubnjara grupe Buč Kesidi i izuzetnim domaćim triom u sastavu: Max Juričić (mandolina), Jurij Novoselić Kuzma (harmonika) i Janko Novoselić (bubnjevi) koji je upravo dočarao kako je su nastajale neke pjesme s Vladom tijekom druženja i tuluma u Istri i koji je na sebi svojstven i divan način kroz glazbu ispričao priču o tom velikom prijateljstvu.

Kompletnom dojmu pridonosile su i projekcije fotografije Vlade Divljana u dobroj mjeri radovi nedavno preminule Goranke Matić koja je u vizualnom smislu uhvatila duh jedne epohe, ali i odlično usklađenom izvedbom „Odnesi me” u kojoj je Nevladina organizacija pratila Vladin glas i video spot koji se na video zidu prikazivao i čije ozračje je izgledalo kao svojevrsni Vladin „Hey Jude” moment.

Počeli su, a kako drukčije već s evergrinima Idola, prvo s „Retko te viđam sa devojkama“, da bi ubrzo došle na red „Malena“ i „Gdje si sad Cica-Maco“ dok je između njih „Radostan dan“ možda bio najbolji uvodni komentar glazbom na atmosferu u Tvornici. Svoje mjesto na set listi je našla i „Znaš da neću da pobegnem“ s posljednjeg albuma Idola „Šest dana juna“ koji je de facto bio Vladin album, a njen žustri tempo nastavila je „Dok dobuje kiša ( u ritmu tam-tama). Potom je „Sve što hoću da znam“ ušla u baladni kontekst da bi stvari ponovno uzavrele s prisjećanjem na album „Odbrana i poslednji dani“ kroz „Nemo“.

Raspoloženje je još više poraslo kad se na pozornici pojavila Ana Đurić Konstrakta koja se i u ovoj ulozi pokazala izuzetnom u svojoj intuitivnosti i otvorenosti u obraćanju publici i dakako izvedbi. Njeno gostovanje započelo je u boogie woogie maniri Vladine pjesme „Vreme je“, potom je napravila svojevrsni stand-up show i prije nego li je počela „Patuljci“ s pitanjima o čemu se uopće radi u toj pjesmi, ali vrhunac gostovanja uslijedio je prvo s evergrinom „Rusija“, a potom i s izvedbom „Samo jednu ljubav imam“ koju je začinila uvodom u kojem je rekla kako u toj pjesmi uvijek zamišlja da je njome Vlada svojoj Dini izjavio ljubav. U „Samo jednu ljubav imam“ su se pridružili Max i otac i sin Novoselić što je bilo posebno emotivno.

Tim krešendom završio je prvi dio koncerta Nevladine organizacije, no upravo su Max, Kuzma i Janko preuzeli pauzu kojom su zvukom Ljetnog kina obojili i tu, da tako kažem (zahvaljujući Maxu), mandolinsku fazu Divljanove karijere. Max Juričić sa svojom mandolinom je nešto poput Vladinog astralnog brata, jer i on kad svira molove to nekako izlazi toplo durski prema van (i uvijek je tako i uvijek mi je to fascinantno). Jednako fascinantno bilo je i Kuzmino sviranje harmonike što publika skoro da i nema priliku čuti uživo, a uz minimalističku Jankovu pratnju na floor tomu i par činela oživljen je duh njihovih dugih ljetnih jadranskih intimnih glazbenih noći s Vladom kroz „Svakog jutra“ i „Vodim te na more“ dok se Nevladina organizacija nije vratila.

Taj drugi set započet je s „Noćas tražim“ i uvijek moćnom „Nebeskom temom“, a potom se zakuhalo s „Maršalom“. Zakuhalo, jer do kraja evergrinski niz nije prekidan tijekom koncerta koji je dobrano premašio dva sata i koji nije mogao proći bez nekoliko biseva. Dakle, „Ona to zna“, pa „Pruža“ s albuma sastava Vlada, Gile, Piko i Švaba, pa udarac s „Kenozoikom“, pa juriš s „Plastikom“, pa još jedan izuzetan emotivni otklon s repetama „Jedine“ u kojoj je Zdenko Kolar vodio dramaturgiju da bi s „Odnesi me“ svi bili odneseni u neku drugu dimenziju na kraju tog službenog dijela.

S novim izlaskom i izvedbom „Zašto su danas devojke ljute“ gotovo da je bio stvoren osjećaj da su Idoli bili jugoslavenski Beatlesi u smislu da vreća hitova nikad ne može biti ispražnjena, nastavljeno je s „Hajde, sanjaj me, sanjaj“ da bi „Maljčiki“ na pozornici okupila sve goste, a publika ju je dočekala energijom kao da je koncert kojim slučajem tek počeo.

Za razliko od mnogo puta dosad u Tvornici, osjećam potrebu uputiti pohvalu i redarima, koji obično po završetku nastupa ljude prilično brzo ekspeditiraju van dvorane, jer sinoć to nisu učinili već je ostavljeno dovoljno vremena da se ugođaj dobrog raspoloženje nesmetano odvija u prostoru. Bit će da je blagost Vladinog duha prisutnog na koncertu djelovala i na njih. Sinoć je nekako sve podsjećalo na zadnji dan onih najljepših ljetovanja kad sve uzavri kad preplavi želja s kojom nitko ne želi da ta pozitiva, emocije i blagost trenutka već idući dan nestanu. Hvala Vladi na svim drugarstvima koja su se održala, hvala i Nevladinoj organizaciji što je duh toga sinoć opet sprovela u djelo.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute