Prije točno pola stoljeća objavljen je ‘Pink Moon’, album koji je rasplinuo i zadnje iluzije o glazbenoj karijeri Nicka Drakea, čovjeka koji za tu karijeru, osim talenta za pisanje pjesama, nije imao baš nikakve predispozicije.
Nick Drake je bio patološki stidljiv i povučen, krajnje nesklon bilo kakvim oblicima promocije, uključujući koncerte i intervjue, što je nedugo uoči izlaska ploče kojom se bavimo u ovom tekstu dobilo i medicinsko objašnjenje, točnije dijagnozu teške depresije. „Pink Moon“ označio je i kraj ne samo glazbenog, već po mnogočemu i životnog puta gospodara samoće – ubrzo po objavljivanju objesio je gitaru o klin i vratio se roditeljima u čijoj je kući i proveo svoje posljednje, beskrajno tužne godine.
Krajem šezdesetih, međutim, činilo se kako bi priča o Nicku Drakeu mogla krenuti nekim drugim, znatno sretnijim putevima. Nastupajući kao predgrupa na londonskom koncertu psihodelične rock skupine iz San Francisca Country Joe & The Fish, skrenuo je pozornost Ashleyja Hutchinsa, basista Fairport Conventiona koji ga je potom preporučio poznatom producentu i menadžeru Joeu Boydu. Ovome je, pak, trebalo samo nekoliko minuta slušanja Nickove demo snimke da mu ponudi diskografski ugovor, uvjeren kako je u introvertiranom mladiću pronašao novog Leonarda Cohena, Vana Morrisona, možda čak i novog Dylana.
Snimanje prvijenca „Five Leaves Left“, međutim, obilježila su njihova neslaganja, posebno po pitanju zvuka albuma koji je Boyd želio uljepšati orkestracijama i dati mu beatlesovski raskošnu i nepredvidivu produkciju, dok je Drake inzistirao da pjesme budu baš poput njega samog – krhke i nenametljive. Otpjevao ih je tiho, bez ikakvih studijskih uljepšavanja, kao da ih izvodi u svojoj spavaćoj sobi, što je dodatno pojačalo osjećaje izgubljenosti i usamljenosti koji su provirivali iz svakog tona i stiha „River Mana“, „Way To Blue“ ili „The Thoughts of Mary Jane“.
Usprkos svom karakteru, uspio je isposlovati da orkestracije napiše i aranžira mladi i neiskusni Robert Kirby, jedan od rijetkih prijatelja koje je stekao studirajući na slavnom sveučilištu u Cambridgeu. Ta, naizgled nespojiva kombinacija studiozno rađenih aranžmana i akustične melankolije pjesama pokazala se uspješnom, istini za volju samo u kreativnom smislu pošto se album pokazao potpunim komercijalnim promašajem, izvorno prodanim u samo nekoliko tisuća primjeraka. Jednako gorak okus ostavili su i prvi promotivni koncerti – Drake je akustičnu gitaru svirao virtuozno, ali i vrlo čudno, koristeći kompleksne načine štimanja zbog čega je publika redovno morala čekati po nekoliko minuta da namjesti žice onako kako zahtijeva određena skladba. Uz to se okupljenima, vjerojatno osakaćen ogromnom tremom, uopće nije obraćao, a najgori od svega bili su nastupi s Fairport Convention koje je, prema tadašnjim svjedočanstvima, bilo mučno gledati. Takva iskustva učvrstila su njegovu odluku da se okani živih svirki, što je velikim dijelom na propast osudilo i sljedeće mu studijsko izdanje, bitno komercijalniji i popističniji „Bryter Layter“.
Na njemu je gostovao John Cale, aranžmani su bili puno više bendovski s većom ulogom ritam-sekcije i instrumenata poput viole, klavira ili saksofona, ali ni to mu nije pomoglo da dobaci barem do kultnog statusa. Iako je bila riječ o Drakeovom najkvalitetnijem materijalu, i „Bryter Layter“ je prodan u mizernom broju primjeraka, a novi udarac bilo je preseljenje u Ameriku Joea Boyda kojeg je smatrao mentorom i najbližim suradnikom. Izdavačka kuća Island, posebno nakon Boydovog odlaska, nije imala razumijevanja za Nickove probleme pa je inzistirala da odradi što je moguće više intervjua i koncerata. Koliko su pogriješili jasno je pokazao nastup u Surreyu, kada je usred izvedbe pjesme „Fruit Tree“ jednostavno stao i otišao s pozornice.
U tom svjetlu, pravo je čudo da je „Pink Moon“ uopće snimljen. Izdavači za to nisu imali interesa, posebno jer je Drake dane provodio zatvoren u svom londonskom stanu, konzumirajući velike količine marihuane i pokušavajući se odlučiti hoće li poslušati liječnike i krenuti s terapijom antidepresivima. Album je na kraju ipak objavljen, vjerojatno zbog činjenice da je nastao u rekordnom roku i uz minimalne troškove. Svih jedanaest pjesama snimljeno je tijekom dva studijska sessiona na kojima je vokal pratila samo akustična gitara i povremeno klavir. Konačan rezultat je svakako najogoljenije i najosobnije izdanje njegove kratkotrajne karijere na kojem, pogotovo u naslovnoj stvari, „Things Behind the Sun“ i „Which Will“, djeluje sjetnije i ranjivije nego ikad, gotovo kao da se tim pjesmama i oprašta.
Tekstualno, Nick Drake je uvijek predstavljao nekakvu modernu inačicu ukletih pjesnika iz davnina, bilo da je opisivao samoću i nesigurnost mladića iz provincije izgubljenog na ulicama velikog grada ili se oduševljavao ljepotama koje svakodnevno srećemo svuda oko nas, ali ih rijetko primijetimo (padanje kiše, mjesečev sjaj, rijeka koja teče). U ljubavnim pjesmama, njegove su odabranice djelovale poput vizija kojima se nema hrabrosti niti obratiti, već ih obožava i opisuje iz daljine. „Pink Moon“ sve je to odveo još dalje – stihovi na albumu stvorili su neki mističan, nepoznati svijet u kojem je glazba jedino što mu je preostalo, jedini vodič i utočište.
Glazbeno, pak, s vremenskim je odmakom postao možda i najutjecajniji izdanak britanskog folka, svakako jedan od najljepših.
Treća i posljednja Drakeova ploča manje-više je univerzalno hvaljena od kritike, no bilo je prekasno. Ubrzo po njezinom izlasku, vratio se roditeljima i tonuo sve dublje zatvoren u svojoj sobi, tek povremeno posjećujući prijatelje kod kojih je znao provesti nekoliko sati ne progovoriši niti riječ. U rano jutro 25. studenog 1974. godine njegovo mrtvo tijelo pronašli su roditelji, a uzrok smrti bilo je predoziranje antidepresivima. Nikad nije, niti će biti, utvrđeno da li se radilo o nesretnom slučaju ili samoubojstvu, ali nije ni važno – Nick Drake jednostavno je izgubio volju za životom.
Kako to često biva, u narednim godinama i desetljećima njegova je glazba stekla veliki broj štovatelja i poznatih fanova poput Roberta Smitha, Paula Wellera, Kate Bush, R.E.M. ili Robyna Hitchcocka koji mu je posvetio i predivnu „I Saw Nick Drake“. Krajem devedesetih, „Pink Moon“ se našao i u Volkswagenovoj reklami, što mu je donijelo i dotad nezamislivu popularnost. Nadam se samo da su autori reklame bili svjesni silne tuge i boli koja se krije u toj pjesmi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
