Frontmen Hladnog piva iznenadio nas je već s prvom objavom kako se uhvatio rada na solo albumu. Tjedan dana nakon toga svjetlo dana ugledao je i najavni singl ‘Reno 4’, pjesma kojom je ponudio sliku sebe iz studentskih dana i vremena početka rada s Hladnim pivom. Novi materijal dakako za njega predstavlja i veliki izazov, a dobro znamo da je Mile Kekin najbolji kad je na kušnji. Pored razgovora o novom materijalu dotaknuli smo se i bitnog vezano za prošlogodišnju akustičnu minijaturu ‘Ja nisam vaš, moji su dobili ’45’, koja je tada uzburkala neke duhove, kao i činjenica da se tada Kekin odlučio na silenzio stampa.
Prošlo je 16 godina o prvog i za sada jedinog izleta u solo vode koji je tada nosio naziv Mile i putnici „U dva oka”. Prošli tjedan si ‘doputovao’ u „Renou 4″ i najavio drugi solo album. Obično autori kažu da je razlog to što su se nakupile pjesme koje nisu za matični bend. Je li tako i u tvom slučaju, ili je u pitanje nešto drugačija priča?
Mile Kekin: E, ovdje je u pitanju nešto drugačija priča. Ove pjesme sam baš pisao za solo album. Pokušavam se u njima više okrenuti sebi svom životu, prošlosti, djetinjstvu, napisati neku vrstu muzičke autobiografije. Pri tom naravno nastaju i pjesme koje nisu u tom filmu pa će možda neke od njih završiti u repertoaru Hladnog piva, ako tako odluči ostatak kolektiva. Znam da to nije moderno danas, ali se trudim raditi albume, a ne kolekciju pjesama, zato neke pjesme ostaju u bilježnici neopjevane.
Koliko ti je uopće teško odvojiti Mileta Kekina iz Hladnog piva i Mileta Kekina solo autora, jer nedvojbeno je da Hladno pivo nosi tvoj prepoznatljivi potpis?
Mile Kekin: Vjerojatno ih je stilski teško odvojiti jer ih piše isti čovjek, ali mislim da će se muzički i tematski dosta razlikovati od Hladnog piva. To mi i jeste najveći izazov. Doći i do ljudi koji nisu fanovi Hladnog piva, ali pritom ne bježati od svog rukopisa. Znaš, kad kreneš pisati pjesme tražiš neki svoj prepoznatljivi rukopis, neki samo svoj stil, svoj pečat. Onda kad to postigneš, nekakav uspjeh, publika te gurne u ladicu, označi te, na mojoj recimo piše, aktivistički otrovni tekstovi s dozom humora. E sad, sam se malo zasitio te ladice pa malo šaram da vidim u koju bih još ladicu mogao stati. To će vjerojatno biti neka manja ladica, ali će biti meni nova.
Pjesma „Reno 4″ pogled je unazad. Nosi li i ostatak novog materijala restrospektivni pečat?
Mile Kekin: Apsolutno, kao što bi i svaka autobiografija i trebala biti retrospekcija, a ne samo puko prepričavanje dogodovština.
Pitam iz razloga jer „Reno 4″ nosi retro štih i kad se poslušaju aranžmani. Na neki način kao da si nonšalantno uklizio u kantautorski scenu. Pratiš li je slučajno?
Mike Kekin: Ne bježim ovaj put od retro štiha i od činjenica da imam 46 godina, želim da se čuju moji uzori koji su sada već u najzrelijim mogućim godinama ili pokojni. Zato snimamo i na magnetofonsku traku da bi dobili malo i na toj analognoj toplini i klasični instrumentarij bez elektronskih začina. O novoj sceni znam ponešto, ponešto sam poslušao na netu, bio sam na koncertu Sare Renar, Miki Solusa, koji mi se jako svidio, ali i dalje baš ne mogu reći da pratim scenu.
Na „Mile i putnici” si okupio izvrsno sviračko društvo koje su činili Vlado Mirčeta, Mario Rašić, Kristijan Zebić i Viktor Lipić. Tko su sada suradnici?
Mike Kekin: Danko Krznarić na kljavijaturama, gitarama i svemu što mu daš u ruke, Andrija Lazo i Marko Bregant na gitarama i harmonici, inače članovi Picksibnera, neizbježni Mario Rašić na basu i Matko Gaće na bubnjavima. Dosta je to šarolika ekipa, a sound koji smo dobili dosta se razlikuje od onog mog zadnjeg solo albuma. Bit će tu puno više, folka rocka i americane. Ovaj prvi singl i nije prava slika ostatka albuma, možda je i najrokerskija pjesma na albumu.
Komponiraš li ili u tom dijelu rada imaš oslonac na suradnike?
Mile Kekin: Volim uvijek imati gotovu pjesmu na akustičnoj gitari, tek kad sam s njom zadovoljan idem dalje. Onda nastavljamo u manjim formacijama. Danko i ja, na primjer, često se nalazimo kod njega, jer on ima mali kućni studio pa tamo napravimo okvirni aranžman, ili se nalazimo u mom stanu gdje imam minijaturnu radnu sobu pa nas tri četiri radi akustične sessione, a na kraju definiramo pjesmu na probi na koju dođe i Denyken (Denis Mujadžić, producent, op. a.) pa onda skupa tražimo najbolja rješenja. To dosta traje jer smo svi razbacani na sve strane. Ali jako uživam u samom procesu stvaranja, pa se ne žurim.
Zašto je izbor pao na studio u Novom Mestu, ako se ne varam Hladno pivo je tamo boravilo iz istog razloga? Nostalgija ili dobri uvjeti?
Mile Kekin: Ne toliko nostalgija koliko vrhunski uvjeti… i puno svjetla. Kod nas su studiji svi u podrumima ili bez prozora. Nakon par sati počne me hvatat nervoza i klaustrofobija. A osim toga tamo rade vrhunski tonci, Bojan Pahljina je vrhunski majstor i začas skuži što bend želi od sounda. Iskoristili smo mogućnost da bubanj bass i gitare snimamo istovremeno a ne u slojevima kako to obično biva, baš kako bi dobili taj osjećaj žive svirke. Jako mi je stalo da album kad bude gotov zvuči organski , prirodno i bez previše intervencija.
Koliko je prošlogodišnja minijatura „Ja nisam vaš, moji su dobili ’45” idejno utjecala na to da nastaviš razvijati solo materijal, ili je to bio samo ‘kratki izlet’ u trenutku koji je zahtijevao jasan ljevičarski stav, dok je desnica divljala u Hrvatskoj?
Mile Kekin: Pa koliko vidim desnica i dalje divlja. Moja minijatura je bila moj osobna reakcija na to kao građana i umjetnika. Vjerojatno je pridonijela zasićenju od svega što ima veze s politikom. Sad sam krenuo tražiti neke veće i sretnije svjetove u muzici, bez šovinista, fašista, hejtera, plagijatora, redatelja falsifikatora… nastavi niz.
Tada si odlučio ne dati niti jedan intervju tim povodom, jesi li u međuvremenu promijenio mišljenje, obzirom da svjetonazorski dobar dio ove zemlje srlja u ‘crni’ mrak?
Mile Kekin: Na meni je da reagiram i glasno i jasno iskažem svoj stav, a ipak da se ne pretvorim u političara ili komentatora, u dežurnog aktivistu. Vrlo sam ponosan na svoju pjesmu “Nisam vaš”, ali ne znam zašto bih je trebao objašnjavati u stotine intervjua koji su mi se nudili tada. Sve sam rekao u pjesmi. Tko nije skužio, nikad i neće. U pravu si, ova zemlja srlja u mrak. Ali većina hrvatskih glasača očito misli da je to pravi smjer jer inače ne bi glasali za manje više iste desničarske opcije. To se zove demokracija i to su pravila igre, ne odlučuje većina stanovništva već oni koji izađu na izbore. Mislim da su naročito ljevičari zaboravili na tu činjenicu ili ih je baš briga.
Bez obzira na uspjeh Hladnog piva, čini se kako i dalje nisi zadovoljan. Što je to što te gura naprijed, što ti ne dozvoljava uživanje na lovorikama, ako se to uopće može u ovoj zemlji?
Mile Kekin: Ja sam autor, prvenstveno autor i onda sve drugo. Volim pisati pjesme, biti taj koji je prvi čuje i zamišljati kako bi ona sve mogla zvučati. Najsretniji sam kad napišem novu pjesmu i tad sam zadovoljan skroz. Ne razmišljam o tome što sam već sve napisao, niti o lovorikama iako, da se razumijemo, volim lovorike, volim kad pjesma ima odjeka, volim biti uspješan, volim što mogu živjeti od svog posla, ali pod svojim uvjetima, bez skandala iznošenja privatnog života. Nikad nisam htio biti kultni underground umjetnik, već mainstream kao što su i svi moji uzori bili mainstream u svoje vrijeme, od Dylana, Springsteena do Štulića i Zabranjenog pušenja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
