Slovenski noise bend Nikki Louder na trećem albumu rasteže stilske okvire, ali i radi na lakšoj slušljivosti cjelokupnog materijala.
U definiciji noise rocka postoji osnovna podjela na dvije vrste bendova. U prvu spadaju oni koji uglavnom samo žele dizati buku (white noise). U drugu grupu spadaju oni koji razmišljaju o buci koju stvaraju, te koriste „noisy“ tehnike kao svoju prednost. Biti noiser znači biti pripadnik posebnog urbanog plemena i isti je svakako u stanju razlučiti dvije vrste buke, a u kojoj će više uživati ovisi o preferencijama.
Slovenski noise rokeri Nikki Louder koji su dospjeli na etiketu Monlee Recordsa spadaju u drugu grupu, dakle u one noisere koji promišljaju o buci koju stvaraju, ali i dalje zadržavaju elemente neobuzdanog white noisea kao korijenske pravovjernosti. Osjetno je to već u naslovnoj pjesmi „Golden Men“ koja u drugom dijelu promijeni raspoloženje i uvede tiši harmonijski element koji dodatno pojača novu eksploziju buke, što je ujedno i naznaka daljnjeg poigravanja s oscilacijama na albumu, da bi sve u skoro identičnoj kompoziciji bilo posloženo u završnoj pjesmi „One Day Friend“.
No iako je riječ o trećem albumu, „Golden Men“ samim time nije naznaka da trojka Blaž Sever, Peter Cerar i Luka Cerar gubi dah, interes i volju za bukom u svom primarnom obliku, već su istoj samo dodali malo više elemenata harmonije u određenim pjesmama. Može se zaključiti kako je Nikki Louder počeo mutirati unutar svojih stilskih okvira, ali je i dalje čvrsto usidren u njima. U neku ruku je to dobro jer je izbjegnuta hermetičnost zvuka. Osjeća se kako buka želi komunicirati, a ne biti odbojnom i samo zastrašujućom.
Produkcijsko peglanje izbjegnuto je samim pristupom ulaska u studio, cijeli album snimljen je za tri dana, tako da je ostalo dosta elemenata white noisea. Dobar dio materijela, zvuči kao da je po prvi poput odsviran upravo u studiju i da su sve aranžmanske rupe popunjene beskompromisnom bukom – naizgled onako kao to rade početnici u tom binarnom zvukovnom sklopu u kojem ili ima isključivo previše bučne kakofonije ili vlada tišina. Pjesma „Indian Companion“ najviše vuče u tom smjeru.
No ima i dosadnih ‘ravnjaka’ kao što „Leaking“, koji niti negdje vode, niti osciliraju.
Najjači momenti albuma su „Past Is Trap“ s odličnom suspenzijom prije finalne eksplozije, mučna „Barefeet“, te „Mouse Dress/Hey Joe“ u kojoj kao da je sažet neki nepoznati afrički obredni trans. Ono što se može smatrati ključnim jest to kako je Nikki Louder bend koji prati svoju putanju na kojoj se prirodno razvija i kako je putovanje tek počelo iako iza sebe ima tri albuma.
Ocjena: 7/10
(Monlee Records, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
