Nikola Vranjković je sa svojim uvijek super ugođenim sastavom nastupio u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu ovogodišnjeg Ljeta u MSU.
Na Tijelovo u četvrtak smo svjedočili vijestima o kilometarskim kolonama pred naplatnim kućicama u Lučkom, što je samo govorilo u prilog egzodusu Zagrepčana prema moru kako bi iskoristili produženi dugi topli vikend izvan grada. Za zagrebačke koncertne organizatore to naravno nije bila nimalo ohrabrujuća vijest jer ona ne obećava dobru posjećenost kao kad su u pitanju uobičajeni radni tjedni.
Dakle, ni za Branka Kostelnika koji već dvanaestu godinu organizira Ljeto u MSU koje u najveći novozagrebački muzejski prostor dovodi recentna glazbena imena iz zemlje i regije. Pa je tako sinoć, u taj ‘kobni’ petak, Branko bio posebno nevozan i rastresen obzirom da je koncert Nikole Vranjkovića okupio oko dvjestotinjak posjetitelja, ako i toliko.
A petak prije Vojko V je bez problema nakrcao prostor platoa kod tobogana, gdje se održavaju koncerti Ljeta u MSU. Tko dolazi na Ljeto u MSU dobro zna da niti jedan koncert ne može proći bez Kostelnikovog uvodnog govora. Tako je bilo i sinoć. Pričao je Branko „da nema predaje“, pa se zahvaljivao svima koji su došli, pa otišao u neku digresiju nabrajanje sastava nekih legendarnih nogometnih momčadi, pa se iskobeljao iz toga i krenuo najaviti Nikolu Vranjkovića, ali bit će da mu je nakon silnih prezimena iz prošlosti ostalo i ono braće Vranešević iz negadašnje novosadske Laboratorije zvuka i hop, prekrsti on tako Vranjkovića i najavi Nikolu Vranješevića.
Nešto kasnije bilo je dovoljna samo malo duža pauza između pjesama kad se iz publike začu: „’Ajde Nikola Vranješeviću!“ Na to uslijedi smijeh. Postade to tako lajtmotiv večeri, pa kad je negdje nakon dva i pol sata Nikola predstavljao članove benda, posljednjeg spomenu Danila Nikodinovskog uz opasku u šali da svira na zvučnom topu. Dakako, Danilo je uvijek centralna figura na Vranjkovićem koncertima jer naprosto dominira s velikim Gretchom u rukama, ili kad svira theremin, ili na kraju činele kad krene katarza zvuka u kojem bend sopće poput bagera. U tom smislu, koliko god zvučni top doživljavali u negativnom svjetlu, obzirom da je 15. ožujka bio od strane vlasti u Srbiji mučki isproban na mirnom prosvjedu u Beogradu, toliko je to i slikovit opis uloge Nikodinovskog u bendu. Naravno, te večeri je Danilo prihvatio zezanciju, ali i vratio lopticu Nikoli predstavivši ga, a kako drugo, već kao „Nikolu Vranješevića“.
Osim po toj anegdoti, Vranjkovićev koncert će biti upamćen i kao vrhunski glazbeni događaj koji je okupio njegove „hardcore“ fanove koji su dobili svoju trosatnu porciju glazbe, bez obzira što plato MSU-a nije bio pun. Dakle, mogu okolnosti biti ovakve ili onakve, ali jedno je sigurno; Nikola Vranjković nikad neće razočarati one koji su došli na njegov koncert. Nikad nitko neće moći reći da je samo odradio stvar. Tako je bilo i sinoć. Nema tu rutine kod njega kad su koncerti u pitanju. I kod njega je borba u pitanju.
Stav o toj borbi donijeli su na samom početku stihovi „Ja čitav život hodam uzbrdo“ pjesme „Marburg (homo epilepticus)“ koja bi svojim mračnim nokturnom valjda ubila nadu u svakom tko nije fan Vranjkovićeve glazbe. Ali to je bila večer za fanove. Uspon je počeo polako i teško, ali i neumoljivo, kao što je bila i naredna „Andrej“, njegovog prijašnjeg sastava Blockout u kojoj je Vranjković „s vjerom i istinom kročio kroz pustinju“, otvarajući potom još jedno Blockout poglavlje tj. pjesmu „Raskorak“.
Publici dakako nisu bili strani ti stihovi, obzirom da Blockout nikad koncertno nije imao priliku kročiti u Zagreb i mala ali moćna i odana gomilica već tu je iskazivala oduševljenje. Vranjković i sastav su potom nastavili s fliper metodom vožnje između „Veronautike“ i Blockouta. Uslijedila je „Dve reči“ s tog posljednjeg studijskog albuma, zatim su se opet vratili u Blockout godine sa „Zadrži svoj dah“ i onda izveli blok „Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu“ i „Fotelja“.
Protok vremena je čudna stvar na koncertima Nikole Vranjkovića. Jednostavno kao da se ne primjećuje, jer iako se pjesme dugo zalaufavaju, njihova unutrašnja metrika to kao da zahtijeva, pa se valjda tome i prilagodite jer je valjda teško pojmiti da desetak pjesama stane u dva sata i tek onda kao da se počinju stvari događati dok dvojite je li Vranjković majstor da vam pokloni vrijeme u kojem kroz tekstove njegovih pjesama pronađete i sebe u ovim oporim vremenima, ili vam ih vješto krade i svoje sizifovsko breme strovaljuje na vas.
No i to breme je figurativnog karaktera, jer ipak je više nudio emotivnog odrješenja muka za prisutne, posebno kad je već spomenuta mala, ali moćna i vjerna gomilica preuzimala pjevanje kompletnih uvoda pjesama – kad je konekcija između pozornice i publike u potpunosti bila uspostavljena i kad su se bez problema u drugom dijelu nizale „Majdan“, „Tajni život suterena“, „Teorija zabave“, „Dve hiljade i kusur godina“. Kad je na red došla „Bunar želja ne postoji“ i kad pomislite da je to možda kraj, ispadne kao da su Vranjković i ekipa upravo pronašli novi bunar želja i tek onda upalili distorzije i spustili novu ralicu buke prema oduševljenoj publici.
Stoga, Branko Kostelnik nipošto ne bi trebao biti razočaran s ishodom; koncert je puk’o, ali dužeg i posvećenijeg nastupa Ljeto u MSU dosad nije vidjelo. Vjerujem da će situacija idući petak s Obojenim programom biti puno bolja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
