Još od početka devedesetih, kada je svirao gitaru i pisao pjesme za grupu Block Out, Nikola Vranjković spada među najznačajnije figure srpskog rocka. Osim kao autor, dubok trag ostavio je i kao pjesnik, producent i ton-majstor, no usprkos tome, u Zagrebu smo ga imali prilike gledati samo jednom, 2019. godine u Saxu. Ta će nepravda biti ispravljena u petak, 15. studenog, kada će nastupiti u Tvornici kulture.
Uoči koncerta, s Nikolom smo porazgovarali o njegovoj samostalnoj karijeri, producentskom radu, sceni nekad i sad, a prisjetio se i zadnjeg beogradskog koncerta Satana Panonskog na kojem je bio član njegovog pratećeg sastava.
U Zagrebu ste dosad nastupili samo jednom, 2019. godine, gotovo tri desetljeća otkad ste krenuli ozbiljnije se baviti glazbom. Zašto ste toliko čekali s premijernim predstavljanjem ovdašnjoj publici?
Nikola Vranjković: Nismo ništa čekali. Mi smo od početka karijere svirali svuda gde su nas zvali da sviramo. Kad je stigao prvi poziv 2019. godine održali smo jako dobar koncert u Saxu koji je trajao skoro četiri sata. Pre nekog vremena dobili smo poziv iz Tvornice i rado ga prihvatili.
Svako vreme ima svoje odlične bendove i autore. Devedesete su bile specifične po neverovatnom broju dobrih bendova od kojih mnogi i danas postoje.
U međuvremenu ste objavili EP “Teorija zabave”. Nakon “Veronautike”, zbog čega ste se ovaj put odlučili za kraći format?
Nikola Vranjković: Mislim da ću i sledeće izdanje objaviti u sličnom formatu. Postoji milion razloga za to. Jedan od glavnih je taj što izgleda da najveći broj ljudi vezanih za muzičku industriju radi upravo na tome da autorima oteža stvaranje i objavljivanje velikih albuma za koje je potrebno puno vremena, energije i koncentracije, svaljujući na njih veliki deo poslova koji nemaju nikakve veze sa njima. Kako vreme prolazi oni u tome uglavnom uspevaju.
Na njemu se našla i pjesma “Granice” na kojoj gostuje Zoran Marinković iz Bjesova. Kako je došlo do njegovog gostovanja i što je on donio pjesmi?
Nikola Vranjković: Mi smo još pre mnogo godina razgovarali o sličnoj saradnji, ali nismo uspeli da sve organizujemo. Ovaj put smo to napravili u njegovoj kući u Gornjem Milanovcu gde se on, siguran sam, i osećao najkomotnije da snimi svoje vokale. Prilično dugo je trajalo jer smo sva snimanja, miks, a kasnije i video radili sa velikim pauzama, ali na kraju kad sve ispadne kako treba, svi problemi se zaborave. Zoran je jedan od najbitnijih rok stvaralaca svih vremena na ovim prostorima sa neverovatnom karijerom i ogromnim brojem velikih pesama, što naravno ne znači da ćete Bjesove moći često da vidite i čujete u medijima. Broj koncerata i broj ljudi koji kupuju kartu su već stvari koje niko još uvek ne može da sankcioniše.
Općenito, što biste istaknuli kao glavnu razliku između Vaših samostalnih izdanja i onih Block Outa? To Vas pitam jer ste i u tom bendu bili glavni, a nakon prve ploče i jedini autor?
Nikola Vranjković: Ako posmatramo moj prvi solo album “Zaovdeilizaponeti”, to je bio recimo akustični iskorak u pesme koje nisam smatrao da mogu da budu deo nekog Block Out albuma. Slično je i sa “Bremeplovom”. Što se tiče “Veronautike” i “Teorije Zabave”, to je sasvim logičan nastavak puta kojim bi išao i da je Block Out nastavio da postoji.
Pripremate li novi album i, ako da, kada bi mogao izaći?
Nikola Vranjković: Pravim pesme. Radim nekakve skice, ali ne znam kada ću snimati.
Osim kao glazbenik, poznati ste i po svom producentskom radu. Kroz godine ste među ostalima producirali i E-Play, Six Pack i Ortodox Celts. Kada bih Vas tražio da od svega toga izdvojite nekoliko albuma na koje ste najponosniji, što biste izabrali?
Nikola Vranjković: Razne albume sam producirao, na nekima bio snimatelj, a neke miksao. Ne mogu da se odlučim koji mi je najdraži, ali od onoga što sam radio poslednjih godina to su svakako prvi album Lika Kolorado, Bolesna štenad i poslednji Artan Lili na kojem imamo jednu zajedničku pesmu.
S druge strane, postoji li netko koga biste željeli producirati, a niste imali priliku?
Nikola Vranjković: Postoje oni koje slušam kao deo njihove publike i uživam u njihovoj muzici kao što su Nemeček, Lufthanza, Vizelj, Consecration, Škofja Loka, Machina, Goribor i još mnogo njih.
Također, dugogodišnji ste ton-majstor Bajagi i Instruktorima. Kako ste počeli raditi s njima i kako je surađivati s jednim od najvećih i najuspješnijih bendova ovih prostora?
Nikola Vranjković: Prvi koncert sam radio sa njima 2003. godine. To je bio koncert u sali Beogradske Filharmonije. Od tada sam možda propustio nekoliko koncerata, a bilo ih je jako mnogo. To su sjajni ljudi i vrhunski profesionalci koji su svirali na svim mogućim mestima bivše Jugoslavije, a rekao bih i planete. To je za mene u isto vreme i veliko zadovoljstvo i velika odgovornost.
Srpska scena devedesetih sasvim opravdano uživa kultni status, posebno u kontekstu otpora tadašnjem režimu. Kakva su Vaša sjećanja na tu scenu? Često se, naime, može čuti kako je, što se tiče rock’n’rolla, dosta stvari tada bilo bolje nego danas.
Nikola Vranjković: Svako vreme ima svoje odlične bendove i autore. Devedesete su bile specifične po neverovatnom broju dobrih bendova od kojih mnogi i danas postoje. Teško je da će se ikad više u istom trenutku na tako malom prostoru pojaviti DLM, Darkwood dub, Eyesburn, KKN, Goblini, Block Out, Love Hunters, Atheist Rap, Ritam nereda, Bjesovi, Jarboli, Oružjem protivu otmičara i da ne nabrajam jer mogu još pedeset bendova da nabrojim. Moja sećanja su neizbrisiva bilo da su vezana za sate provedene u studiju ili za hiljade odličnih koncerata koje sam miksao ili gledao kao fan tih bendova.
Za kraj bih Vas zamolio da se prisjetite jednog koncerta koji se dogodio prije toga, a to je zadnji beogradski nastup Satana Panonskog. Te večeri ste, zajedno s Vojom Vijatovom i Nemanjom Popovićem, svirali u njegovom pratećem sastavu. Kako ste uopće završili na bini s njim i kako je protekao koncert?
Nikola Vranjković: Mislim da je to bio koncert sa najviše prodatih karata na Akademiji. Ljudi su stajali jedni drugima na glavama bukvalno. On je već neko vreme bio u Beogradu i tražio je ekipu koja je mogla brzo da se uvežba jer je od tadašnjih članova jedino bubnjar Mario Anušić mogao da dođe. Takav koncert se dešava jednom u životu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
