Novi koncertni program u istočnom dijelu Zagreba, točnije u Kulturnom centru Dubrava, započeo je koncertom Nine Romić i nastavio se ekskluzivnim i nenajavljenim nastupom Dunija.
Kompilacija „Zvučni zid“ je producentskom vizijom Vedrana Peternela 2022. godine okupila je grupe Hram, Skotni vrag, Nemeček, Crio, Mimika Orchestra, Roj osa, Rolo, Seine, Šiza, Živa voda i kantautorska imena Ninu Romić, Barbaru Munjas, Saru Renar, Denisa Kataneca i Lea Beslaća koji je djelovao pod pseudonimom Povraccio di colteo. Time su se pod zajedničkim nazivom našli umjetnici širokog stilskog raspona, ali oni koji su manje medijski eksponirani u Hrvatskoj, unatoč trudu, prepoznatosti kod publike i brojnim uspjesima, što na matičnom terenu, tako i u inozemstvu, a tu im nije nešto pomogao ni Porin koji dobila kompilacija.
Slična situacija pratila je prethodnu Peternelovu kompilaciju sličnog karaktera „Zagreb Calling“, čije je promotivne aktivnosti dodatno otežavala pandemija koronavirusa, no Peternel se pokazao kao čovjek koji ne odustaje olako. U biti, on je za mnoge glazbenike kadar iz snova; okuplja, selektira, snima, producira, pronalazi izdavača, osvaja nagrade, bukira koncerte, potom osmišljava nove koncepte i opet bukira nove runde koncerata. Malo je takvih, ako ih uopće ima, posebno u jednoj Hrvatskoj. Zadržat ću se samo na posljednjim nabrojenim stavkama „osmišljava novik koncepata i opet bukira nove runde koncerata“. Dakle i „Zagreb Calling“ i „Zvučni zid“ su po objavi prošle svoj koncertni promotivni krug, prvenstveno u Zagrebu i Šibeniku, jer ostatak Hrvatske tavori negdje na dnu europskog klupskog prosjeka izvan metropole (ako uopće netko radi tu vrstu statistike), ali Peternel tu nije stao i prihvatio se koncepta dovođenje naše glazbene avangarde u kulturne prostore zagrebačke periferije, u ovom slučaju u Kulturni centar Dubrava.
Znamo kakav je Zagreb; mnogi će se posprdno ponašati kad čuju „Dubrava“ i „kultura“ u istoj rečenici, no led predrasuda je tu da bi ga se probijalo, a prave informacije mogu se dobiti samo na terenu.
Kulturni centar Dubrava izvana izgleda robusno i građevinski nedovršeno, na čemu naravno treba čestitati gradskim strukturama koje valjda i dalje misle da je Dubrava dobra samo da bi se vol okrenuo na ražnju i da joj je neka kulturna točka suvišna. No unutra je to živahan prostor s postavljenom izložbom slika, prostorom za druženje, a od prošle subote i koncertno okupljalište za aktere naše male scene koji će tamo svaki mjesec nastupiti u odlično uređenoj dvorani sa stotinjak sjedala.
Prije koncerta je upriličen i panel koji sam vodio na Vedranov poziv u svrhu upoznavanje lokalnih znatiželjnika s koncertnim novitetom u njihovom kvartu, pa smo se i tu dotaknuli teme o tome da je teže privući ljude u lokalni kulturni centar koji im je na stotinjak metara od kuće, nego na neki drugi glazbeni događaj u široj gradskoj jezgri. No možda smo bili prestrogi i podcijenili Dubravu, jer uoči koncerta svega je dvadesetak stolaca u dvorani ostalo prazno.
Zadatak otvaranja, ili je bolje reći „probijanja“ Zvučnog zida u Dubravi bio je na Nini Romić i njenoj vjernoj suradnici, basistici, multinstrumetalistici i pratećoj pjevačici Jeleni Galić s kojom je zajedno pretumbala svoju karijeru i u tom svojevrsnom procesu tranzicije iznjedrila izvrsni prošlogodišnji album „Jezero“. Ove godine su pak zajedno s Dunjom Knebl osnovale sastav Dunije i izvrsno zaronile u našu tradicijsku glazbu s albumom „Bilo je sada“.
Kad kažem „tranzicija“ onda tu mislim na potpuno izmijenjenu i koncepciju nastupa u kojem je Romić napravila puni krug i vratila se ogoljenom kantautorskom konceptu. To dakako sa sobom povlači i odljev publike željne bendovskog ugođaja, ali vjerujem da će se brojnost Ninine publike obnoviti, ili je možda i tu dobro reći da je i tu svojevrsna tranzicija slušatelja na djelu. Prilično sam siguran u to s obzirom na kvalitetu isporučenog jer Romić i Galić zajedno na pozornici imaju neku neobjašnjivu magnetičnost, u smislu da ni ne primijetite da je prošlo sat i pol vremena tijekom kojeg se nije dogodio gubitak pažnje i to u akustičnoj solo/duo formaciji. To je nešto poput hipnoze glazbom u kojoj njihova dva vilinska glasa isprepliću životne motive u koje je lako uroniti, bez želje za brzim izronom.
Romić je izuzetno senzibilna u izvedbama, bilo da je riječ o njenim skladbama, poput „Pismo“, „Bicikl“, „Uspavanka“ koje je nizala u prvom dijelu koncerta, ili tuđim poput „Dječakove pjesme“ Satana Panonskog, udahnuvši jednu sasvim novu poetsku dimenziju u taj inače abrazivni i čemerni pankerski otkivak, ili pak uglazbljene lirike Ane Brnabić, tj. pjesme „Tajna“.
Njeno „Jezero“ koliko me učini nemoćnim, toliko me napuni nekom neopisivom snagom. Uvijek. Dubrava nije bila iznimka. To je inače jedna od njenih dužih pjesama, ali ta minutaža kao da nekako izmakne, kao da pjesma prebrzo završi na prvom emotivnom uronu, istinski masterpiece. No nije to bio samo jedan u nizu koncerata Nine Romić, iako sumnjam da kod nje postoji ta vrsta odrađivanja posla, osim što je izvedbeno bila izvrsna i pored toga što se požalila da joj je grlo malo u problemima jer si je večer prije na koncertu Nemečeka dala oduška u bodrenju kolega, publika u Dubravi bila je nagrađena i prvom izvedbom uživo pjesme „Jutros“. To je bio tek početak iznenađenja.
Dunja Knebl jest sjedila u prvom redu, ali ni ja nisam očekivao da će se u finalu pridružiti Nini i Jeleni i da će upravo zagrebačka Dubrava, nakon Zadra dobiti uvid u ono što Dunije pripremaju do prve prave promocije početkom iduće godine. Započele su s „Čija je ono ruža“, potom posebno emotivno duboko ušle u jezovitu „Pitam tebe grličica“, a onda s lakoćom podigle raspoloženje sa svima znanom „Čula jesam“. Nina i Jelena su ostale same i za oproštaj u službenom dijelu izvele „Slobodu“. Sam kraj pripadao je a cappella izvedbama u kojima je itekako bio očit njihov zajednički sklad, tj. potvrda Nininih riječi koja ne skriva, a to je da su njih dvije kao yin i yang. Svoj osjećaj emotivne ispunjenosti prenijele su i na publiku i zaključni dojam je da je otvaranje programa Zvučni zid u Dubravi nadmašilo svačija očekivanja, a time je određena i dobra startna pozicija za Denisa Kataneca koji će u siječnju upravo kao glazbenik iz Dubrave nastupiti na svom matičnom terenu.
Na koncu bilo nas je i nekolicina i iz drugih dijelova grada koji smo u bijegu pred konzumerizmom adventa koji je zauzeo centar grada, potegnuli do Dubrave u potrazi za kulturom. Da mi je netko prije toga pričao da to uopće može biti opcija, ne bih mu povjerovao, ali zahvaljujući upornosti Vedrana Peternela mogu samo reći da periferija zna senzibilno uzvratiti udarac.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
