Nina Romić: Biti kantautor jest dijagnoza, ali i terapija

Nina Romić još jednom za Ravno do dna. Nismo pretjerali. Ovo je ipak ‘njena’ godina.

Nina Romić (Foto: Hrvoslav Pavić)

Neke si granice definitivno probila, budući da tvoje ime već neko vrijeme nije nepoznato. Jesi li uspjela?

Nina Romić: Uspjeh svatko drugačije definira. Meni je uspjeh imati koncert danas u Šibeniku, sutra u Dubrovniku… Uspjeh je održati nastup pred pedeset ljudi, koji će slušati i uživati. Uspjeh je biti ustrajan u ovakvom glazbenom svijetu, gdje je jako teško probiti granice bez nekakve ekstra potpore.

Hoće li to biti ‘uspjeh’ i za pet godina, ako sve ostane na istome?

Nina Romić: Bitno je da se dobro osjećam sama sa sobom u trenutku stvaranja i u trenutku komunikacije s bendom. Za pet godina se svašta može dogoditi, no ja namjeravam i dalje raditi glazbu i albume. Neke stvari dolaze s godinama, iskustvom i ustrajnošću.

Osjećaš se, dakle, dobro u svojoj ulozi glazbenice. Koliko onda istine ima u tvojim stihovima da ‘iz suza stvaraš svoje pjesme’?

Nina Romić: Pjesmu napišeš iz suza da se kasnije oporaviš i uzdignutom je glavom otpjevaš ljudima. Svi stihovi su čista istina. Ne bježim od toga, ne bježim od svojih suza, jer nakon njih uvijek dolaze osmijesi.

Čitajući recenzije za „Stablo“, novinari kao da pišu uvodni tekst za katalog izložbe slika. Spominje se tu ‘ukorijenjena prezentnost’, ‘stabilna postojanost’… Jesu li na pravom tragu, mogu li se tvoje pjesme promatrati i kao slike?

Nina Romić: One i jesu slike mog života. I to mi je kompliment kad netko na takav način doživi moju glazbu.

Gdje se u cijeloj toj priči nalazi Satan Panonski, bizarna i kultna punk figura, čiju si „Dječakovu pjesmu“ stavila na album?

Nina Romić: Satan mi je vrlo interesantan kao pjesnik. Naravno, nije sve po mom ukusu, ali neke pjesme su me jako dirnule i baš sam doživjela te slike. Što god ljudi mislili o njemu – da je bio lud, nenormalan, i tome slično – po meni je on bio nositelj jednog novog glazbenog vala na ovim prostorima, vrlo inovativan u tome što je radio u uvijetima koje je imao. Zbog toga ga cijenim. O svim ostalim stvarima koje se vezuju uz njega ne bih pričala, ne bih ulazila u te dubioze. S umjetničkog aspekta nešto je napravio, bio je inovativan i jedinstven. „Dječakova pjesma“ mi se jako svidjela, pokušala sam je napraviti da zvuči baš onako kako se on osjećao dok ju je pisao – sam, izgubljen u toj ludnici… To je zapravo bio jedan vapaj da ga netko izbavi iz crne sobe.

Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh