Povodom promocije novog albuma ‘Jezero’, u četvrtak 15. lipnja 2023. na lokaciji bivšeg kina Urania a sada prostora kreacije, Nina Romić je sa svojim vrijednim suradnicima Jelenom Galić (bas, mandolina, ksilofon, vokal), Tomijem Novakom (gitara) i Brunom Vorbergerom (bubnjevi) odsvirala pjesme s koje će službeno javno debitirati dan poslije.
Posjetitelji su mogli pogledati kratki film “Jezero”, nakon čega je slijedila prava poslastica – mali koncert na kojem su izvedene pjesme s tog albuma. Promocija albuma se putem live streama istovremeno održala na određenim mjestima u Kninu, Šibeniku, Sinju, Splitu i Rijeci.
Nakon albuma “Ode dite” Adama Semijalca, Dalmatinska zagora je poslužila kao inspiracija za još jedan izvrstan album, no ovaj put je riječ o albumu prihvaćanja i pomirenja, a ne toliko o albumu očaja. Odsviran na nastupu u poretku kakav je na nosačima zvuka, uz pjesmu “I ovaj život” izvedenu a capella, “Jezero” je album regeneracije. Kao što se Goran Bare na svom albumu “Izgubljen i nađen” bavio stoicizmom, trpljenjem i dizanjem iz vlastitog pepela, pa onako usput u pjesmi “Put ka sreći” nesvjesno dao posvetu tamburašima, tako se i Nina bavila emocionalnom obnovom, otpuštanjem onog što nas tišti i iscjelivanjem duše kroz prihvaćanje onog što se ne može promijeniti i kroz otpuštanje onog što se može promijeniti. Romić je, za razliku od Bareta, namjerno bila usmjerena prema hrvatskoj narodnoj glazbi, iako američki folk i blues su s vremena na vrijeme virili iz njenih nota.
Neke je od ovih pjesama Nina izvodila na svojim nastupima, pa ne čudi da je cijela njena promocija zvučala čvrsto, jasno i uvježbano, pogotovo na osovini Romić – Galić. Njihova vokalna suradnja bi mogla biti tema posebnog članka. Nina i Jelena su se na više dimenzija pronašle u tim pjesmama, a njihova međusobna kemija je opipljiva. Izvodeći te pjesme, ujedinjuju se u emocijama koje one nose, podupiru jedna drugu da ih iskažu i to je ono što je možda najljepše kad uživo gledamo bendove – osjetiti kako se netko tko nije napisao tu pjesmu u njoj snalazi i kako je proživljava. Naravno da je glavni autor i pjevač onaj tko je najviše u fokusu, no nije isto kad prateći muzičar prati (kant)autora s licem političara zatečenog što nije ispunio predizborno obećanje u odnosu na situaciju kad se prateći glazbenik uživi u pjesmu i samo što ne uskoči u nju. U kinu “Urania”, u ovom slučaju osjećaji Romić i Galić su bili obostrani i autentični, iskazani na način na koji se ne može odglumiti, Nina i Jelena su jedna drugoj bile velika podrška, a i Novak i Vorberger su također bili na visini zadatka.
“Jezero” je ljepši i stariji album od svih Nininih dosadašnjih i zbog toga što je u albumu diskretno utkan motiv protoka vremena. Pečat godina se čuje, on je tu da ohrabri i utješi sve one koji se traže u životu, koji su kroz životne slomove suočeni s redefinicijom vlastitog identiteta, slušajući Ninine pjesme osjećamo nekoga tko nam na tom putu stavlja ruku na rame i govori da će na kraju sve sjesti na svoje. Koncert u “Uraniji” sugerira da će i “Jezero” sjesti na svoje, u srca mnogih.