Samo najtvrdokorniji namćori odoljet će blagotvornom zračenju pozitivne energije što isijava s pozornice.
Postavljena prema tekstu australskog dramatičara C. J. (Christophera) Johnsona, u prijevodu Ines Matić i Janka Rakoša, predstava „Njuške“ nudi sat i pol odlične, nepovršne zabave. Samo najtvrdokorniji namćori odoljet će blagotvornom zračenju pozitivne energije što isijava s pozornice, unatoč nemaloj protkanošću cjeline ozbiljnijim i tužnijim tonovima.
Izvorni tekst „The Dog Logs“ („Pseći dnevnici/zapisi“), nastao je nakon što je Johnson 2000. osvojio publiku i nagrade devetominutnim „psećim“ monologom „Borys the Rottweiler“ („Rotvajler Boris“) te zaključio kako bi dopisivanjem još nekoliko psećih razmišljanja mogao kratku tragikomičnu dramu proširiti u cjelovečernju. Bio je u pravu – od premijerne izvedbe 2001., predstava ne silazi s repertoara u domovini Australiji, a izvodi se u raznoraznim inačicama i produkcijama, jer je narav teksta takva da ga može interpretirati i jedan glumac i njih jedanaest, koliko likova sadrži originalan tekst.
Riječ je, dakle, o nizu monologa pasa različitih pasmina što se redaju jedan za drugim, a u režiji Matka Raguža, u Teatru EXIT , „Njuške“ zdušno igraju tri glumca, što se čini izvrsnim „količinskim“ izborom – tri različite osobnosti i fizionomije startno jamče dobrodošlu raznolikost koja potpiruje napetost, a gledatelj se tijekom predstave uspijeva odomaćiti s karakteristikama svakoga od njih.
Trojac što ga čine Filip Križan, Janko Rakoš i Enes Vejzović uistinu je sjajan i, da tako kažemo, dobro iskombiniran.
Naglašene komičarske žice i intonacije, vragolasto živahan Križan najotvorenije igra na komediju i, na pogled, najlakše razgaljuje i zabavlja, primjerice interpretacijama ljudskom poimanju dražesno dopadljivog bigla koji njuška sumnjivce na carini i isto takvog Jack Russel terijera kojemu je najvažnije smjesta zadovoljiti elementarne nagone (hrana i seks, makar kratak i loš, s nogicom iz publike), kao i frustriranog engleskog hrta koji nikako da ulovi zeca. Ali tumačeći zlatnu retriverku koja se u poznim godinama prisjeća svoje mladosti, majstorski će zamiješati komično s potresnim i ponuditi jedan od nekoliko uistinu ganutljivih monologa „Njuški“.
Drugi je monolog iznimno umješno prepletenog humora i tragike već spomenuto izvorište komada, ispovijed rotvajlera Borisa (prema istinitom događaju, upozorava nas natpis na ekranu), dramaturški inteligentno smješteno odmah nakon lepršavo zabavnog Jack Russellova uvoda. Ponosnog, vlasniku odanog Borisa dirljivo tumači Janko Rakoš čija naizgled pomalo suzdržana impostacija blago macho usmjerenja redovito, u svakom njegovom monologu prerasta u iznimno uvjerljiv karakter koji će nas, kad treba, dobro nasmijati, bilo da je riječ o nesretnom Borisu, frajerski lukavo-bedastom (pri)gradskom bul terijeru, na drugi način lukavo-bedastom hrvatskom ovčaru (vjerojatno) iz kamenjarskog zaleđa ili o šiparičkoj skorojevićkoj čivavi.
Prvi, pak, dojam stanovite nemarne nezainteresiranosti koji ostavlja Vejzović, također vara, ali time i pospješuje uzbudljivost njegove uvijek itekako precizne i pogođene izvedbe, kako one efikasnog policijskog njemačkog ovčara ili blaziranog samodopadnog ruskog hrta kojem (tj. njegovu vlasniku) plaćaju po 3000 eura za minutu fuka, tako i još dva osjećajima prožeta bisera – romantičnu ispovijed priprostog, ostarjelog, šugavog mješanca čiji scenski imidž asocira na kakvog ofucanog Humphreyja Bogarta, o psećem prijateljstvu i psećoj ljubavi te prisjećanja drugog mješanca na skladan i jednostavan život s gospodarom s kojim je svaki dan odlazio do lokalnog kafića. Ova posljednja priča, također utemeljena na istinitu slučaju, odnosi se na druženje pokojnog hrvatskog glumca Predraga Vušovića Pređe s njegovim uginulim psom Putom i na njihove odlaske u Gavellin ugostiteljsk objekt „kod Pave“, a tko god ju je napisao – na svojoj internetskoj stranici C. J. Johnson nudi vlastite usluge za prilagođavanje teksta potrebama lokalnog konteksta – učinio je to na razini ostalih epizoda.
Predani glumci što nadahnuto prenose dijapazon nijansi predloška u prvom su planu vidljivosti, no nipošto ne treba previdjeti ni suverenu učinkovitost ostalih kreativnih sudionika zahvaljujući kojima je, također, cjelina tako kompaktna, dinamična, jasno usmjerena i zaokružena.
Premda se brzina zbivanja ne može nazvati vatrometnom, epizode slijede jedna drugu u odličnom tempu, bez suvišnih zastajkivanja. Kratki, taman koliko treba dugi predasi događaju se na početku većine monologa u kojima obično svjedočimo fascinantno privlačnom preobražaju glumaca u pseće likove, transformaciji koju ostvaruju začudno umješnim grimasama, držanjem tijela i kretnjama (suradnica za scenski pokret je Ksenija Zec). Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
