Samo najtvrdokorniji namćori odoljet će blagotvornom zračenju pozitivne energije što isijava s pozornice.
Eventualna jednoličnost monološkog nizanja ritmički je razbijena na prava mjesta smještenim, efektnim plesno-pjevačko-gimnastičkim točkama, plus jedna „pseća“ modna revija, popraćenima glazbom. Scenografska ogoljenost pozornice – tek klizna „ploča“ iza glumaca koja ujedno služi i kao platno za video projekcije (video: Vice Rossini) na kojem se mahom, jednostavno, ali vrlo odgovarajuće, izmjenjuju fotografije pasa i natpisi što legitimiraju aktualnog pripovjedača – ne doima se nedostatkom, jer u „Njuškama“ se događaji ionako ne prikazuju, nego prepričavaju izravno publici, a „praznina“ je posve popunjena kako snažnom prezentnošću glumaca, tako i minimalističkim, no neobično djelotvornim i preciznim oblikovanjem svjetla (Marino Frankola i Dragan Micić) i glazbe (Willem Miličević) koji, između ostaloga, mjestimično vrlo kratko i gotovo neprimjetno uskaču u prizor kako bi potcrtali emotivni učinak katkad samo jedne rečenice. Recimo, nimalo spektularan, niti kompliciran potez prigušivanja rasvjete i osvjetljavanja glumčeva lica baterijskom svjetiljkom koju sam drži, u prizoru s njemačkim ovčarom, uvelike mijenja atmosferu i ostavlja dojam velike ambijentalne promjene. Baš kao što i prosto otkrivanje barskog stolca dotad skrivenog iza zavjese, na kojem će, sada za mikrofonom na stalku, biti ispričana priča o Puti i Pređi, stvara uvelike nov doživljaj, kao da je izveden kakav zahtjevan scenografski zahvat.
Jednako jednostavna i djelotvorna je i kostimografija (uvijek iz ljudskog odjevnog rekvizitarija, kao što i gotovo sva ostala rekvizita pripada repertoaru čovjekovih pomagala) Marite Ćopo koja odmjerenim intervencijama na temeljni kostim crne trenirke i potkošulje gotovo znakovno doprinosi glumačkim metamorfozama – npr. komandosko-pljačkaška crna kapa s otvorima za oči i komandoski prsluk značajno će obogatiti profil policijskog njemačkog ovčara, (kvazi?)vuneni kožuh dodatno ocrtati hrvatskog ovčara, a kakva obična (ljudska) perika uvelike oblikovati karakter ovog ili onog psa.
Mada načelno „govori iz pseće perspektive“, posrijedi su pseća razmišljanja kako ih zamišlja čovjek, a „ljudsko u psu“ i „pseće u čovjeku“ spaja se u nerazlučivo jedno. Sklonost autora prema četveronožnom čovjekovom najboljem prijatelju svejednako je evidentna, a osim implicitnog poticaja gledatelju da se potrudi bolje razumjeti svoja pseta, angažman za boljitkom homo-kanidskih odnosa izriče i ponekim izravnijim pozivom kao što je video prikaz fotografija iz šinteraja. Cjelina je zgodno poškropljena mahom ironijsko peckavim referencama na aktualnu stvarnost, od pridavanja medijske važnosti konkurentnosti „Vlatke i Ave“ do blagodatnosti ulaska u EU, krasno naznačene postavljanjem „EU prizora“ neposredno nakon domoljubno oplahnutog monologa hrvatskog ovčara.
No predstava nije namijenjena samo posjednicima pasa ili samo ljubiteljima životinja. U osnovi, posrijedi je tema uvijek aktualnih i zanimljivih te svakome prepoznatljivih međusobnih odnosa i vječne potrage pojedinca za ljubavlju, ispričana na neuobičajen i osobito duhovit način.
I da, iako pseća tema, humor i vrckavost cjeline zacijelo zadovoljavaju interes mališana, seksualne aluzije te količina psovki vjerojatno bi zbunili i uznemirili one ispod deset godina, a možda i nešto starije.
(Teatar EXIT, Zagreb, 18. siječnja 2014.)