Nostalgična priča o Beogradu kakav nikad nije postojao

Političko-populistički kontekst glavni je adut ovog epskog spektakla. Film predstavlja holivudski zašećereno, ali činjenično šuplje i boljom, ljepšom i nikad odigranom prošlošću opterećeno čitanje mitskog događaja iz nogometne povijesti.

Plakat filma 'Montevideo, Bog te video'

Dok hrvatski filmovi muku muče s gledateljima, u Srbiji takvih problema čini se nema. Kako stvari stoje, ”Zona Zamfirova”, najgledaniji srpski film svih vremena koji je u kinima pogledalo preko milijun i 200 tisuća ljudi dobila je ozbiljnog konkurenta. Redateljski prvijenac zlatnog dečka srpskog filma, Dragana Bjelogrlića, ”Montevideo, Bog te video” u samo dva mjeseca prikazivanja u Srbiji i regiji pogledalo je preko pola milijuna ljudi, a sve to prije negoli je film krenuo u pohod po hrvatskim kinima. Jesu li su Dragan Bjelogrlić i scenarist Srđan Dragojević stvorili zaista dobar film ili je ta euforija samo plod manipulativne lukavosti autora i sjajnog PR-a?

Činjenica je da je u Hrvatskoj, od rata naovamo, stvorena fama o superiornosti srpskog filma koji u svim elementima filmske igre nadigrava hrvatski. Parola da je i najgori srpski film bolji od najboljeg hrvatskog, provlači se u Hrvatskoj  godinama, i poput one Goebelsove teze o laži koja tisuću puta ponovljena i sama postaje istina, postaje nekakvo uvriježeno mišljenje, stav koji se ni ne pokušava koncizno argumentirati,  već je jasan sam po sebi. No, je li to tako? Jesu li ”Mi nismo anđeli”, ”Lepa sela, lepo gore”, ”Rane”, ”Do koske” ili sad pak ”Montevideo, Bog te video” doista tako dobri filmovi da su zaslužili kultno mjesto?  Naravno da nisu. Hrvatski noviji film je u globalu smeće. Unatoč iznimkama, ali zaista rijetkim iznimkama, to se mora priznati. Uglavnom jeftini, beskarakterni i bljutavi filmovi lišeni svake spone s realnošću i smislom. Loše napisani, očajno odglumljeni i katastrofalno režirani, ti produkti domaće filmske industrije od početka devedesetih uglavnom su služili kao promocija državotvornim redateljima- diletantima koji su na račun tih svojih bljuvotina usisavali milijune iz betežne nam državne blagajne. A oni redatelji koji nisu imali tu sposobnost istraživanja anusa vladajućim strukturama, nisu iskoračili čisto iz razloga što nisu imali sposobnost ni talent za napraviti dobar film.

Istina, svako malo čujemo da je neki naš film dobio nekakvu nagradu na nekakvim opskurnim festivalima u, ne znam, Karlovym Varima i sličnim vukojebinama, no te nagrade nemaju nikakvu težinu u filmskom svijetu i te filmove ti trijumfi ipak ne čine kvalitetnima. Ali forsiranje i pretvaranje u kult gotovo svakog filmskog govna koje dopliva sa one strane Drine također je izvan svake pameti. Srpski film danas je jednako dobar ili ako hoćete, jednako loš kao i hrvatski. Ipak, valjda postoje i neki razlozi tog kulta srpskog filma u nas. Oni u prvom redu leže u povijesti srpskog filma. Ugled koji je srpski film imao u okvirima bivše Jugoslavije, samo se domino efektom i usmenom predajom prelio na ovaj sadašnji. Nekad je srpski film bio vrh jugoslavenske kinematografije, a uz bok je stajao i najboljim djelima europske produkcije. Crnovalci Aleksandar Petrović, Lazar Ristovski, Dušan Makavejev, a nešto poslije i pioniri čuvene praške škole Slobodan Šijan i Srđan Karanović su doveli filmski svijet u Srbiju (istina, tada Jugoslaviju), a Srbiju otvorili svijetu. Nekad je srpski film bi svjetski, a danas je provincijski, ruralni i populistički. I to je to što danas očito pali na Balkanu. Kad tome pridodamo nasilje, politiku, seks i kontroverzije u apsurdno velikim količinama (sve ono što fali čednom hrvatskom filmu) jasno je da Srbi znaju recept za stvaranje filmskih zlatnih koka.

Upravo taj političko-populistički kontekst glavni je adut filma ”Montevideo, Bog te video”, epskog spektakla o odlasku nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije na prvo Svjetsko nogometno prvenstvo 1930. u Urugvaju. Nastao prema dokumentarnom romanu sportskog novinara Vladimira Stankovića, ovaj film predstavlja holivudski zašećereno, ali činjenično šuplje i boljom, ljepšom i nikad odigranom prošlošću opterećeno čitanje tog mitskog događaja iz nogometne povijesti.

Beograd, proljeće 1930. godine… Aleksandar  Tirnanić Tirke je dečko sa Čubure, pitoresknog, gotovo pa felinijevskim bojama obojanog radničkog dijela Beograda, prinuđen da bira između najamnog rada u tvornici i nogometa. Unatoč molbama majke, Tirke naravno bira nogomet. Tih godina se još uvijek ne živi od nogometa, no za njega se živi. Samo  Blagoju Mošu Marjanovića u Beogradu plaćaju po postignutom golu, ali jedan je Moša. Nekako usporedno sa tim, na adresu Nogometnog  saveza stiže poziv reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije za nastup na prvom Svjetskom prvenstvu koje će toga ljeta biti održano u Urugvaju. Kako je uslijed priprema za SP, savez iz Zagreba prisilno preseljen u Beograd, sedmorica hrvatskih nogometaša odbijaju biti dio te reprezentacije, pa momčadi koja je uglavnom sklepana od igrača beogradskih klubova BSK-a i Jugoslavije nitko ne daje prevelike šanse. No, nakon jednomjesečnog iscrpljujućeg putavanja u Montevideo, ta momčad priređuje senzaciju, pobijeđuje Brazil i Boliviju, te ispada u polufinulu od reprezentacije Urugvaja koja poslije postaje svjetski prvak. Dalje >>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh