Nostalgična priča o Beogradu kakav nikad nije postojao

Političko-populistički kontekst glavni je adut ovog epskog spektakla. Film predstavlja holivudski zašećereno, ali činjenično šuplje i boljom, ljepšom i nikad odigranom prošlošću opterećeno čitanje mitskog događaja iz nogometne povijesti.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TZOrgK0cp6k[/youtube]Radnja filma je smještena u Beogradu i ima nekoliko paralelnih tokova. Kroz film nas Bjelogrlić upoznaje s nogometašima  njihovim sudbinama, njihovim ljubavima i brojnim iskušenjima. Fokus priče je usmjeren na odnos dvojice najboljih, Tirketa i Moše, dvojca koji je predvodio tu nogometnu družinu. Na terenu su oni ubojiti tandem, a u privatnom životu njihov odnos konstantno balansira između ljubavi i mržnje, naravno, kako to već biva, radi čega drugog negoli radi žena – priproste konobarice Rose i tadašnje beogradske femme fatale Valerije (lik koji je stvoren prema stvarnom liku Milene Pavlović Barili, mondene slikarice koju će kasnije proslaviti ilustriranje njujorškog Voguea). Bjelogrlićevo uplitanje u autentičnost kako povijesnih likova, tako i povijesnih događaja isključivo je u službi stvaranja atmosfere dobrote, neiskvarenosti koja bi kao trebala ocrtavati predratni Beograd i prikazati nam eru kad su vrline i vrijednosti bile nešto sasvim drugačije od onoga što su danas. Bjelogrlić čak ni korištenjem naratora, devetogodišnjeg siročića koji za život čisti cipele, ne želi filmu dodati jednu mračnu, naturalističku notu na tragu Vittoria De Sice, već doista poput Fellinia od ove priče, od ovog Beograda stvara bajku, klasični “Amarcord”.

Vodeći se parolom kako je najbolja prošlost ona koje nikad nije ni bilo, u vojvođanskom selu Baranda (da, to je ona Baranda iz “Vratiće se rode’’) za potrebe filma je sagrađena replika Beograda tridesetih u kojem je sve zlatno, uglađeno, uglancano i besprijekorno čisto. Sve odiše finoćom, uljuđenošću, fair playjem. Nogometaš koji se nesportski ponese na terenu biva automatski osramoćen, kako od vlastitih kolega, tako i od same javnosti. Ljubomore nema, postoji samo zdravo suparništvo koje tolerira benigna podbadanja, no kad treba, i nogometaši konkurentskih klubova stavit će glavu na panj za svojeg kolegu. Izdaja i prijevara u ovom Bjelogrlićevom svijetu ne postoje. Kao ni vulgarnost. No, upravo takvom željom, da stvori jedan idealan i nevin svijet , Bjelogrlić je svojem čedu učinio medvjeđu uslugu. U želji da se ne zamjeri vlastitom konceptu utopijskog savršenstva, likovi u filmu, posebice oni glavni, gotovo pa da i nemaju pristojno razrađenu karakterizaciju. Oni su divni mladi ljudi bez mana, arhetipski junaci, (Tirke koji se opire čarima predivne Valerije dok kod nje leži polugol i pripit jer se čuva za svoju Rosu, svoju kosovku djevojku), bez osnovnih ljudskih slabosti i malicioznosti koje čovjeka čini čovjekom.

Inzistiranjem na toj svekolikoj plemenitosti, povjerenju i odanosti, baš u onom djelu u kojem tumači odnos tog ljubavnog četverokuta, Bjelogrlić gubi na vjerodostojnosti. Ti odnosi su konfuzni, šlampavi i čini se u pojedinim trenucima da su na silu stvoreni. Ono što također neugodno bode u oči u ovom filmu je nespretno žongliranje s povijesnim i političkim faktima. Detalj o kralju Aleksandru koji ne želi dati reprezentaciji novac za put u Urugvaj bez hrvatskih igrača jer inzistira na jugoslavenstvu je izmišljen, kao i teatralna završna scena poniženja Bugarske (ljutih neprijatelja iz balkanskih ratova) reprezentacije koja završavava suludim, gotovo pa u rangu Kusturice, čoporativnim pjevanjem svih igrača (osim Milutinca, dr. Milutina Ivkovića, kapetana momčadi, predratnog komuniste streljanog 1941.) i čitavog stadiona pjesme ‘’Bože pravde’’.

No, mora se biti pošten i priznati da ovaj film ima i svijelih trenutaka. Prije svega gluma i glumačka podjela. Epizodne uloge odrađene su izuzetno. Marko Nikolić (Dragiša Popadić iz “Boljeg života”) u ulozi Atanasa Božića, sirovog velikosrpski orijentiranog tajkuna-skorojevića koji ne želi financijski podržati put reprezentacije u Urugvaj jer ona ne nastupa pod imenom Srbija, jednostavno briljira. Jednako kao i autistični izbornik reprezentacije kojeg tumači Nebojša Ilić. Također sam uvjerenja da ćemo još čuti i za predivnu Ninu Janković koja je tumačila lik zavodljive trendsetterice Valerije. Scene nogometne igre koje je jako teško snimiti, a da izgledaju autentično i uvjerljivo, jako su dobre. Sama priča, iako na prvi dojam prenatrpana i preglomazna teče fino, razvija se elegantno i jednostavno. Drugim riječima, film je zabavan i da se gledati ako zanemarimo povijesno improviziranje.

Kako je ovo samo prvi dio zamišljene priče (drugi dio prati reprezentaciju na putu u Urugvaj i u samom Urugvaju, a pomoćnika izbornika tumači Ćiro Blažević!), ostaje nam da vidimo hoće li Dragan Bjelogrlić na pravi način prigrliti zaista epski potencijal ove priče bez nepotrebnih zadiranja u povijest ili će Srbima, a i na koncu nama svima koji čekamo nastavak, poslužiti kraj u kojem će eto Srbi… ups, pardon, Jugoslavija postati prvi prvak svijeta u nogometu. Ne bi me ni to čudilo.

Ocijena: 5/10

(Intermedia Network, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh