Nola ‘Piano’ – nepotrebni komorni eksperiment

Najveći hitovi poput ‘Dio tebe’, ‘Iznad oblaka’ i ‘Do kraja’ dobili su novo ruho. Pojedinačni i grupni rezultati su prilično diskutabilni.

Nola 'Piano'

Pulska grupa Nola imala je jedan od najugodnijih i najkvalitetnijih povrataka na scenu objavljivanje albuma „Iznad oblaka“ 2009. godine. Skladateljska zrelost i izvođačka kvaliteta, u prvom redu se misli na iznimno ugodan i ‘izbrušen’ vokal Gabrijele Galant Jelenić, bila je odlika Nole i tijekom 90-ih kad se pojavila na sceni istoimenim albumom (1994.), da bi u naredne četiri godine bilo snimljeno tri albuma i sve okrunjeno Crnim mačkom za najbolju rock pjevačicu, nakon čega je grupa uzela podužu pauzu zbog opravdanih obiteljskih obaveza.

„Iznad oblaka“ bio je dugo rađen i promišljan. Pored toga je bio oblikovan po zapadnim, a ne balkanskim pop standardima i svakako je bila dobra stvar što je i dio domaćeg tržišta to prepoznao i nagradio. No postalo je jasno da se albumi poput „Iznad oblaka“ ne mogu štancati svako malo. Potrebna je duža autorska fermentacija, jer i privatni život i obaveze u domaćim uvjetima traži svoje, a to se u prvom redu odnosi na bračni par i kreativni dvojac Gabrijelu Galant Jelenić i Marijana Jelenića.

Tri godine nakon „Iznad oblaka“ se pojavljuje „Piano“ – svojevrsno best of izdanje Nole upakirano za konzumaciju u intimnom ozračju. Preciznije kazano: samo klavir i glas. Za klavirom je bio Leon Brenko, a pjevala je Gabrijela. Sve je snimljeno pod paskom Marijana Jelenića u koncertnoj dvorani Adris grupe u Rovinju, da bi se „Piano“ prigodno našao u prodaji pred božićne blagdane. Ok, u potpunosti je razumljivo takvo tempiranje, ali cjelokupni glazbeni rezultat nije nimalo ohrabrujući.

Nola u ovakvoj duo formaciji je bezrazložno tanušna za izdržati albumsku long-play minutažu. Jedna do dvije pjesme bi naravno prošle (i bile dobrodošle) tako prearanžirane, ali cijeli album nipošto. Ako i nema novih pjesama, moglo se to posložiti u nekoliko varijanti. Mogao je biti unplugged, koncert, samo s gudačima ili sličnim klasičnim ili pak jazz kombinacijama, obzirom da uvodna „Dio tebe“ posjeduje jako dobar piano groove kao bazu za tako nešto. Takva bazična postava vokala i klavira koja sasvim uredno može držati vodu u nekom intimnijem kućno-tulumskom ozračju (da ne budem previše opor i ne kažem: restoranskom ambijentu), utjecala je i na Gabrijelinu interpretaciju koja je suviše suspregnuta i na refrenima nepotrebno zatomljena, može se reći i mimo njenog vedrog karaktera zbog kojeg pjesme Nole zvuče tako opijajuće optimistične i kad to ustvari nisu. Na „Pianu“ nije klavir bio njena pratnja, već se ona prilagođavala piano aranžmanu Leona Brenka. Gabrijela Galant Jelenić je jednostavno ona vrsta pjevačice kojoj je potreban bend iza nje i zbog dramatike i šarenila zvukovnih boja.

Nola u komornom izdanju primjerenijem jednoj Meri Cetinić je uistinu nepotreban eksperiment, koji je možda brzopletošću poništio jedan, u budućnosti gledano, puno ozbiljniji i opravdaniji best of pokušaj.

Ocjena: 6/10

(Menart, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X