Norman Beaker band još jednom je posjetio Zagreb, ovog puta Tvornicu kulture i to na Valentinovo, taman za onaj dio urbane populacije koji je izgubio posao, napustio ih partner ili pas, pa im povrh svega treba i doza bluesa da ih dotuče, ili pak neočekivano oraspoloži.
Sinoćnje gostovanje Norman Beaker Banda u Tvornici kuture moglo bi se sagledati kroz dvije kategorije u odnosu na posljednje gostovanje prije četiri godine u Vintage Industrial Baru. Na kategoriju „što je novo“ i kategoriju „što je ostalo isto“.
U kategoriju „što je novo“ bi tako spadao podatak da je Norman Beaker u međuvremenu ušao u Blues Hall of Fame, točnije prošle godine, kao i to što je ovog puta prijašnja postava trija, u kojem su osim njega basist John Price i bubnjar Steve Gibson (za kojeg je uvijek dobro ponoviti da je svirao i s Buzzcocksima), pojačana i pomlađena za klavijaturistu Nicka Steeda.
Ono što je ostalo isto po pitanju gostovanja u Zagrebu jest činjenica da Beaker ni ovog puta nije privukao veću pažnju publike sada kada je i službeno blues legenda, kao što je i sastav opet imao pubovski koncipiran gig u dva dijela s pauzom od petnaestak minuta u sredini koju su Biker i ekipa iskoristili za potpisivanje CD-a i druženje s okupljenima.
Nastup je bio protkan autorskim pjesmama, kao i blues, ali i rock standardima iz vremena kad je rock bio mlad. Beaker je ipak imao poseban naglasak na opus grupe Cream, što je i razumljivo obzirom da je dobar dio svoje karijere bio sideman legendarnom Jacku Bruceu, koji je preminuo u listopadu 2014. godine. Nije mogao ne napomenuti prije izvedbe „White Room“ da je tu pjesmu s Jackom odsvirao bezbroj puta i da je na neki način doživljava svojom.
Prvi i drugi set bili su nebo i zemlja. Dok je prvi nosio prilično sjetno ozračje i sporiji ritam i počeo podsjećati na tužnu blues gažu idealnu za potpuno obuzimanje osjećaja bespomoćnosti svih onih kojima Valentinovo ne izgleda kao TV reklama i koje je život taj dan doveo u poluprazan klub, drugi je bio wild card u odličan vintage tulum. Naime, u drugom dijelu Norman Beaker Band je spontano ubacio u četvrtu, pa u petu brzinu. Ritam je postao brži, svirka zgusnutija, a adrenalin počeo nadomještati sjetu.
Neki iz prvih redova su i zaplesali, a Beaker i društvo na pozornici kao da su to prihvatili kao poticaj da se svirački prsti i ruke počnu razmetati, a opet je sve bilo prilagođeno klupskom raspoloženju posebice kad su na red došli, inače dosadni, anakroni dijelovi solo točki. Da John Price nije pokazao osjećaj za humor i na brzaka isporučio nekoliko najpoznatijih dionica Deep Purplea, bila bi to jedna od najdosadnijih solo točki bas gitare, no ovako kao da se pomalo i narugao tom običaju starih bendova koji uglavnom pate od tih instrumentalnih dijelova za dokazivanje u nastupima. Gibsonova solo točka na bubnjevima nosila je sličan šeretski potpis, dok je posebno briljirao Nick Steed koji je virtuozno udaraljkaški svirao po tipkama kao da su pred njim konge, a ne klavijature.
Ukratko, Norman Beaker Bandu se baš sviralo. Onako, opušteno, kao da u nekim trenucima publika i ne postoji ispred njih. Glazba ih je uzela kako to glazba i učini neprimjetno kad se muzičari potpuno opuste. Starci su se zaigrali i svirali za svoju dušu. Za one koji su tome prisustvovali to je sasvim dovoljan razlog da im ponovno dođu na koncert neki idući put.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
