Što opakiji geto, to opakiji muzičari, što veća propast urbane srednine, to jača scena – stara su ‘pravila’ kad je rock u pitanju, no nije to baš tako jednostavno koliko god bi marketing htio da je tako.
Američki gradovi Detroit i Philadelphia osjetili su najrazorniju amplitudu posljednjeg ‘potresa’ ekonomske krize, a slijedom toga glazbeni mediji možda malo i previše osluškuju i hvale skoro svakog tko se tamo latio gitare, ne bi li se otkrio neki novi Greenwich Village, Haight-Ashbury, Ann Arbour, Bronx, Seattle ili Manchester.
Imali smo nedavno i mi čak ovdje u Zagrebu prilike vidjeti uživo srčane i uživljene predstavnike tih scena poput grupe Protomartyra iz Detroita i filadelfijskih Sheer Mag koji svaki na svoj način baštine (boljom) rock prošlošću, ali nije baš sve što nam dođe od tamo specijalno vrijedno pažnje. Nililistički nastrojeni shoegazeri Nothing nažalost spadaju u tu skupinu.
Još je s uvodnim zidom distorzične buke koju su podigli i falsetnim ranjivim vokalima kao kontrapunktom s „Fever Queen“ i „Vertigo Flowers“ u utorak u Malom pogonu Tvornice kulture izgledalo kao da se oživljavaju neki Inspiral Carpets madchesterski fragmenti, no cijela stvar je ubrzo zapela u monotoniju identičnosti, ponavljanje iste sheme u kojoj je dinamika bila zaboravljeni element glazbe kao takve. Skoro pa dronersko ozračje u kojem je tu i tamo sijevnuo neki element grungea, ali konstantno s prenaglašenim kontrapunktom u kojem kao u struju uštekana nojzična tijela muzičara koja se trzaju u metal/punk pozi nikako ne mogu napraviti smisleni most prema falsetima umornima od života. Jednostavno je taj spoj rike bagera u koliziji s vokalima ranjenih i desetkovanih bečkih dječaka prebrzo stvarao zamor.
Pored toga glavni vokal i gitarist Domenic Palermo u pauzama između pjesama je pričao tonom kao da je u pitanju engleski tea break, zahvaljivao se na fenomenalnoj reakciji i ljubavi publike, a publika se nije baš nešto previše pretrgnula od reakcije. Jest da je Palermo primjer neprilagođene osobe na sceni, te je prošao put od opasnog lika (odležao je u prošlosti u zatvoru neko vrijeme zbog napada nožem), do žrtve (zadobio je teške ozljede prošle godine kad je opljačkan u Oaklandu), i da je taj snažni kontrast koji ga prati u životu prenio u glazbu, ali i glazba traži svoje čak i kad je ništavnost tema.
Nothing kao da je kolizijom dvije oprečne emocije, cijelu stvar uistinu poništio. Tko od glazbe očekuje tako nešto, vjerojatno je uživao u utorak, ali ne i potpisnik ovih redova kojem se sve to činilo kao potpuno naprečac i napreskokce svladavano gradivo iz 1990-ih i kao tako prezentirano s potpuno promašenom poantom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
