Otišli smo tamo gdje je sve počelo…
Većina bendova ima obožavatelje. Oasis ima navijače. Poput nogometnog kluba. Otud je i Adidas u igri kao glavni merch faktor – Oasis je jedino ime iz svijeta rocka koje se ispisuje na dresovima. Otud je bez trunke dvoumljenja još prošle godine po objavio reuniona pala odluka da dio naše redakcije treba doživjeti istrčavanje grupe na domaćem terenu, iako baš na tom domaćem terenu neće istrčati na stadion, već Heaton Park koji je čvrsto utkan u legende i kanone Madchestera. Jedna od njih je da su u tom ogromnom parku jednom davno rasle i psilocibinke koje su kroz osobnu konzumaciju brojni akteri gradske rock scene u proteklim desetljećima ‘uspjeli’ iskorijeniti konzumacijom.
Naravno, jedno je raditi planove, a drugo je ostvariti ih, a to se dogodilo zahvaljujući „najbržem prstu“ redakcije kad je u pitanju internetsko laktarenje za ubosti ulaznice, tj. našoj Nini Vrdoljak. Ugrabila nam je tako ulaznice za treći po redu (16.07.) od ukupno pet dogovorenih nastupa, dakle usred Oasis groznice koja je tresla grad od svega 570.000 stanovnika, ali koji je u povijesne udžbenike rocka upisan kao najvažniji rival Londonu na britanskom otoku i u koji su se sjatili navijači iz cijelog svijeta koji su opsjedali svaki merch i pop-up shop u bjesomučnom trošenju novaca na dresove, šešire, vinile i „sto i jednu“ dranguliju koja ulazi u „merch“ pojam.
Posvuda plakati za Oasis pre-partyje i afterpartyje, look-alike natjecanja što u izgledu, što u izvedbi uglavnom dva izvođača od kojih je jedan u Liamovoj pozi s rukama na leđima, dok drugi s akustičnom gitarom predstavlja Noela. Cijeli grad kao jedan Oasisland čije euforično bilo kuca sve jače i koje postaje i vaše dok se približavate Heaton Parku odjeveni u dres omiljenog kluba, pardon, benda – jer kao da idete na finalnu utakmicu koja može biti samo pobjednička i nikakva drukčija.
To jest, stalno negdje duboko u podsvijesti čuči i gubitnička opcija: „Hoće li se braća posvađati baš uoči vašeg odlaska na koncert kao što su to učinili 28. kolovoza 2009. u Parizu?“ Možda to i jest jedan od glavnih pokretača Oasis euforije – ta lebdeća opasnost da stvari u svakom trenutku mogu poći u krivom smjeru. Ali tako je to u rocku, posebno među onima koji su na Olimpu tog istog rocka – bez aure neke vrste opasnosti očigledno ne ide.
Rekoše da nas je te srijede u Heaton Parku bilo 55.000, iako smo mislili da će nas biti 80.000, koliko ih je bilo prvog dana – uglavnom, nama na terenu je to bilo teško za procijeniti jer nam gužve nije nimalo nedostajalo, no Englezima po pitanju brojki vjerujemo, jer je cijela stvar od početka do samog kraja bila dobro organizirana. Zasigurno se mora biti točan u broju posjetitelja jer su poslije koncerta svi bili u konvojima gradskim autobusima dovezeni u centar grada. Naime, Manchester nema podzemnu željeznicu, a na ogromnom punktu za ukrcavanje u autobusnoj koloni bez kraja posjetitelje je valjda čekao kompletan vozni park žutih autobusa na kat javnog prijevoza. U situaciji takvog logističkog zadatka javnog prijevoza i činjenici da blokada grada zbog spektakla nije opcija zasigurno nitko nema mitomanske potrebe napuhavanja brojki posjetitelja kako se kome sprdne, jer grad mora funkcionirati od 0 do 24 i bez trauma.
Mi smo naravno na ulazu q-ali od ranih popodnevnih sati u nadi da se nađemo u deset tisuća sretnika koji će se pozicionirati pred pozornicom, što nam je i pošlo za rukom. Nakon toga je slijedio scenarij u kojem duuugo nisam bio, a to je da dobre pozicije i zadržimo u satima pred nama – prava fanovska priča, reklo bi se.
Pozornica jest bila impozantna posebno zbog ogromnog video zida koji me podsjetio na prošlogodišnji kakav je imala Adele u Münchenu, no prostor za svirku bio je prilagođen gabaritima benda koji će tu biti grupiran upravo zbog sviranja i bez želje da taj isti bend bude podređen spektaklu, u smislu da će tu netko trčati s jednog na drugi kraj pozornice. Dakle, u tom smislu, pravi old school pristup.
Oldskulerski je bio i izbor predizvođača, u smislu da je sve trebalo biti u stilu devedesetih. Prvi su tako na pozornicu izašli liverpulski Cast predvođeni pjevačem i gitaristom Johnom Powerom – bend kojeg se mi stari MTV ovisnici iz istih tih devedesetih dobro sjećamo i koji je bio tada prilično zastupljen i jahao na Britpop valu. Cast se također većinom i doživljavalo kao bend mančesterske scene jer ih je tako prezentirao i Polydor za koji su bili potpisali 1995. godine, da bi najveći uspjeh doživjeli s drugim albumom „Mother Nature Calls“ koji je 1997. bio treći najprodavaniji album u Ujedinjenom kraljevstvu.
Cast su upravo s „Free Me“, prvom pjesmom s tog albuma otvorili svoj nastup, a nešto kasnije nije izostao ni singl „Live The Dream“ u njihovom polusatnom setu tijekom kojeg su još odsvirali „Sandstorm“, „Finetime“, „Walaway“ i „Poison Vine“, zaključno s „Alright“. Iako pripisivan Manchesteru, iz Casta i posebice oduševljenog Powera ipak nije mogao nestati onaj neki optimizam koji bi se mogao pripisati nasljeđu najvećeg imena svih vremena iz Liverpoola, tj. Beatlesima. Dakle, bez trunke poznate britpopovske drčnosti, a opet, što je kolega Vedran Harča rekao; bend kojeg je teško mrziti. Možda je upravo stoga i pala odluka da oni otvaraju Oasis happeninge.
Richard Ashcroft je svakako bio druga priča. Tu drčnosti nije nedostajalo, ali ni svirke koja je bar za tri koplja bila opakija od one Casta zahvaljujući odličnom kvartetu koji je nekadašnji frontmen grupe Verve okupio. Možda hrvatski promotori nemaju para za Oasis, ali Ashcrofta bi bilo dobro vidjeti i čuti u nekom eventualnom solo angažmanu na jesen obzirom da već ima najavljene neke svirke (8. studenog je u Manchesteru).
Njegov set nosio je samo jednu pjesmu iz solo faze („Break The Night With Colour“), a ostatak je bio koncentrat Verve uspješnica što je mnogima potjeralo suze nostalgije na oči prije nego li su to učinile glavne zvijezde večeri. Na „Weeping Willow“ je izašao zakopčan do grla u vojno-maskirnoj jakni, adrenalin se već razbuktao s narednom „Space and Time“, a na „Drugs Don’t Work“ je već bio u majici dok ga je Heaton Park pratio na refrenu. U biti, bio je to prije moment kad se čini da droge tek počinju djelovati.
Zakucavanje je trajalo i s „Lucky Man“, „Sonnet“ i nezaobilaznom zaključnom „Bitter Sweet Simphony“ (ovog puta bez Richardove opaske publici da je došlo vrijeme da se posegne za Shazam aplikacijom). Time je katapult u devedesete uspješno ispalio sve prisutne i nakon toga je euforija iščekivanja Oasisa rasla sa svakom minutom.
Kad se na video zidovima pojavio VU-metar pritisak mase tijela na leđima bio je poput stiska škripca. Izlazak braće Gallagher s podignutim rukama kao da je momentalno odradio još nekoliko zavrtaja istog škripca, kad je krenula „Hello“ pivski tuš donio nam je kratkotrajno osvježenje i potom je krenuo potpuni delirij.
Kad satima čuvate poziciju pred stageom za koncert ovakve amplitude neminovno je da ste sa svima oko vas poput male porodice (u našem slučaju s nabrijanim Mančestercima, Japancima, Argentincima s Noelovim posterom na kojem piše „God“ i s Talijanima među kojima je bio valjda najviši Talijan kojeg smo vidjeli u životu). Dakle, već na „Hello“ je krenulo zagrljeno skakanja i masovno pjevanje iz sve snage.
„Acquiesence“ nije bilo dolijevanje ulja na na vatru, već cijele cisterne, a „Morning Glory“ je potom bilo izlijevanje cijelog tankera. Na „Some Might Say“ uz spoznaju da je bol iz nogu od višesatnog stajanja iščezla zbog naleta adrenalina, valjda je došao i osjećaj da nema bolje i veselije borbe za život dok ste tako preplavljeni istovremenim osjećajem izuzetnog grupnog užitka u kojem su sve emocije ‘odvrnute na 11’ kao da sutra ne postoji, niti je to sutra uopće bitno, jer, eto, Oasis „zabijaju golove kod kuće bez ijednog promašaja“ i svaka pjesma je himna koja se zdušno ori iz svih grla. No stajanja nije bilo jer se zakotrljala i „Bring It On Down“.
Prvi dio koncerta bila je nemilosrdna paljba poput nemilosrdnog Liamovog pogleda koji se nazirao ispod naočala zbog njegove karakteristične poze uzdignute glave pred mikrofonom – poput brutalnog egzekutora koji suprotno svojoj pozi i naravi donosi euforični gušt, a ne patnju. Jer on i jest egzekutor – bend vodi Noel, dok je Liam zbog vlastitog ludila dokazano nesposoban voditi bilo koji bend u nekom organizacionom smislu, ali zato su na ovom planetu rijetki poput njega koji s tolikom karizmom probijaju sve prepreke i, da se tako izrazim, predvode ljude u napad.
Jedino netko takav može desetinama tisuća ljudi izdati zapovijed da se svi okrenu leđima od pozornice pred „Cigarettes & Alcohol“, kao da je dotad sve što se događalo ispred njega bio pičkin dim, da bi potom nastao još veći lom. Negdje na „Fade Away“ i „Supersonic“ smo u tom metežu postali svjesni Mišo Kovač experiencea, a to je da nećemo čuti ni tona od onoga što Liam pjeva od mnoštva „navijača“ kojima vlastite glasnice nisu bile mile od pjevanja svakog stiha svake pjesme i bez izuzetka.
Je li Liam u formi ili ne, ili pak samo otvara usta – iz pozicije petog-šestog reda ispred pozornice nije se moglo dokučiti (da mi je netko to pričao prije, ne bih mu vjerovao). Pa smo se odlučili probiti se kroz „škripac“ deset tisuća duša u front pittu kako bi sa strane uistinu mogli malo čuti i sam koncert kao takav. Nije da sam se osjećao prestarim u tom trenutku od „držanja prve crte bojišnice bitke za Minas Tirith“ (valjda od adrenalina), već sam uistinu htio čuti pjesme i Liamov, a uskoro i Noelov glas.
U biti, prvo što smo čuli od pjevanja nakon probijanja bio je Noel na „Talk Tonight“, taman za naše „lizanje rana“ i konstataciju da je Noelovo grlo bilo u savršenoj formi na samom početku njegovog bloka koji se nastavio s „Half The World Away“ i „Little By Little“.
Liam se nakon posljednje navedene balade opet ukazao na pozornici i poput engleskog buldoga ‘zagrizao u kost’ na „D’You Know What I Mean“ kako bi opet cijela livada Heaton Parka postali njegovi ljudi sad i odmah, jer jest da je i ta pjesma balada, ali kao što rekoh Liam ‘postrojava ljude’ i dok pjeva balade.
„Stand By Me“ udarila je identičnom snagom na sve prisutne, dakle koncert bez „idem skoknuti po pivo“ momenata, jer opet je Manchester gorio u ispisivanju novog poglavlja rocka. Gorio je i na „Cast No Shadow“, „Slide Away“ i posebno na „Whatever“ začinjenoj na kraju s „Octopus’s Garden“ Beatlesa, taman pred „Live Forever“ koja je bila vatromet prije službenog početka vatrometa te večeri, da bi službeni kraj tj. „Rock ‘N’ Roll Star“ možda bilo najlakše i ‘najpristojnije’ opisati s: „Boktejebo!“
Tad su nas Gallagheri, Bonehead, Gem Archer, Andy Bell i Joey Waronker pregazili žestinom koja je u svojoj završnici uz mikrofoničnu buku bila ispraćena Liamovim zurenjem u kameru koja je to prenosila na video zidu – taj psihotični pogled koji se urezuje u sjećanje i ne zaboravlja više nikad.
Bis je donio ‘maratonci trče počasni krug’ osjećaj. Noel ga je otvorio s pjesmom „Masterplan“ i posvetom Manchester Cityju i Super Jacku, a kad je na spomen naziva tog nogometnog kluba dobio nemali „buuu“ (zasigurno) Unitedovih navijača, izašla je njegova prgava narav i poput uličnog huligan ih sve opsovao i krenuo u izvedbu. Lokalna spika definitivno, ali vrijedilo je vidjeti taj trenutak koji mu vjerojatno nitko nije uzeo za zlo kad je svirka krenula.
Sam kraj bio je triptih „Don’t Look Back In Anger“, „Wonderwall“ i „Champagne Supernova“ koji je nosio snagu valjda i preko 11 na potenciometru emocija.
„Nitko nema ovakve fanove. Nitko! Hvala Vam na ovoj večeri“, rekao je isti taj Noel u trenutku dok je Liam preuzimao mikrofon za „Wonderwall“.
Uistinu nitko, zaključila je i naša mala zagrebačka delegacija dok je vatromet bio zadužen za vizualni produžetak šampanjske supernove koja nas je te večeri pomela u Heaton parku.
Nismo bili devedesetih u Manchesteru kad se ova velika rock priča događala, ali izgleda da smo došli u trenutku kad se taj ogromni plimni val ponovno uzdignuo kako bi nas potpuno preplavio.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
