Početak ljeta uobičajeno donosi pregršt festivalskih zbivanja u gradu donoseći dileme pred publiku gdje provesti večer. Za potpisnika ovih redaka pak u petak nije bilo dileme – put je opet vodio u Novi Zagreb i Muzej suvreme umjetnosti gdje je u tijeku 12. Ljeto u MSU.
Ako se netko pita zašto nije bilo dileme oko odlaska na koncert Obojenog programa, novosadskog benda koji je na sceni već 35 godina, gledamo li objavu njihovog debitantskog albuma „Najvažnije je biti zdrav“ (1990.), odgovor bi se mogao sažeti oksimoronski, tj. da je u pitanju najstariji-najmlađi bend na ovoj našoj regionalnoj sceni.
Naime, svi izvođači koji su toliko dugo prisutni na sceni obično s vremenom okamene po pitanju nekog progresa, zatvore konstrukciju koncertnih set lista i postaju ili ostaju više-manje generacijski bend. Obojeni program je pak potpuno sebe dekonstruirao i ponovno izgradio u jednu od najmoćnijih scenskih rock pojava.
Kao da su u ovom post-post-rock vremenu shvatili da je električna gitara dala sve što je mogla dati u istom tom rocku.
Kao što su shvatili da repetitivna grmljavina riffova odsviranih na basu predstavlja tu neku novu redefiniciju rocka koji može biti spašen samo kad je ogoljen do srži kako bi mogao nesmetano pulsirati.
Shvatili su da je za tu grmljavinu jedna bas gitara premalo, kao i to da električnu gitaru treba okačiti na klin. Rezultat je dvije bas gitare u postavi.
Shvatili su da je i rock bio najmoćnija glazbena pokretačka sila sve do trenutka dok rock to pulsiranje nije prepustio elektronici.
Obojeni program je na vrijeme shvatio da je rock bez snažnog ritma koji ne staje mrtvo slovo na papiru.
Za bubnjarskom baterijom je Vladimir Cinklocki, odnosno neumorna i ubitačno precizna ritam mašina u ljudskom obliku.
Ako netko na pozornici odaje sliku osobe koja je u životu htjela biti basist i ništa drugo, to je Ilija Vlaisavljević Bebec – predivno brutalna sviračka figura koja kao da je stvorena od rebra pokojnog Lemmyja Kimistera.
Njegov kolega po oružju, tj. instrumentariju je Milorad Ristić Miki – prvoborac iz Darkwood Duba i jedan od ‘izumitelja’ elektro sastava Bella Technika, ujedno čovjek za svaku zvučnu sliku, ali kad je u Obojenom programu odaje dojam da sve što želi biti u životu je Bebec, pa da njih dvojica mogu te baseve gonit u nedogled.
I naravno, tu je originalna vokalno-filozofska figura Branislav Babić Kebra. Namjerno kažem filozofska, a ne lirska iz razloga što nitko na ovom svijetu ne piše liriku kao Kebra. Kebrina lirika je toliko puta u njegovoj glavi prerađena, toliko puta derivirana i destilirana da od nje ostane samo nekoliko misli kao sušti supstrat tog procesa. On doslovce kao da napravi definiciju i te definicije pjeva – čak i kad samog sebe u tom procesu derivira i izbaci „Svaka definicija je gubitak slobode“ kao vlastiti kontraargument. Dakle, nitko ne može s tako malo izuzetno pamtljivih fraza reći toliko puno kao Kebra.
I kad se taj izričaj, ili bolje kazano, iskaz umetne u centar pulsirajućeg trokuta Bebec-Cinklocki-Miki dobijemo jedan od najfamoznijih međugeneracijskih i međužanrovskih zvučnih hibrida. I to je Obojeni program – bend koji se ponovno izmislio, umjesto da je odlučio kunjati na lovorikama iz prošlosti.
Jednostavno nema previše takvih bendova koji su se odavno afirmirali i da pale sve mostove iza sebe u potrazi za novom afirmacijom jer je njihovo pogonsko gorivo i dalje glazba kao ideja stalne mijene i prilagodbe.
Evo kako smo na primjer reagirali kolega Aleksandar Dragaš i ja dok nas je Obojeni program žvakao i tumbao u svojoj predivnoj centrifugi: „Ovo je meni najbolji hip-hop koncert na koji mogu otići“, reče mi Dragaš u uho, na što mu odgovorih: „Meni je ovo najbolji party na koji mogu otići“. Eto, svaki iz svoje perspektive i bez pogrešnog odgovora, jer je taj Obojeni program nevjerojatni glazbeni program koji je uvijek u boji i koji je sam sebi uglavio „tri osigurača“ da nipošto iz svoje formule ne može izbaciti ritam kao prefiks svega, jer dva distorzična basa i jedan bubanj i ne mogu ništa drugo raditi osim pulsirati.
Trenutno su i u idealnoj situaciji za široki raspon generacija u publici. Oni stariji pretrpani obavezama koji nemaju previše živaca, vremena i volje za traženje začkoljaste poetike i kojima treba šus odmah i sad kad se upale reflektori, upravo to i dobivaju i to od vrhunski uigranog kvarteta i bez ikakve prevare. Drago mi je što sam sinoć primijetio i neke mlađe u publici koji su ushićeno reagirali i mislim da je upravo sada vrijeme da ta mlađa publika krene puno brže otkrivati moć Obojenog programa na koncertu, jer će ih ti „starci“ ritmom razvaliti daleko kvalitetnije od mnogih vršnjaka.
Obojeni program su dakle najuzbudljiviji spoj starog i novog u glazbi. Dječje pamtljivi, a opet duboko angažirani u društvenom komentaru. I uz sve, što uvijek treba naglasiti je to da je njihov ulazak u tu shemu koincidirao s gubitkom Discipline kičme na sceni zbog zdravstvenog stanja Dušana Kojića Koje. Time je ta only bass & drum priča poput štafete preuzeta i nastavljena, a boljih lučonoša od Obojenog programa nema.
Gledao sam ih i slušao nedavno u Vintage Industrialu, no sinoć na platou MSU-a kao da se pomaknuo onaj imaginarni kamen da bi nahrupilo oduševljenje koji je uzrokovao to da publika nije željela da bend ikad ode s pozornice, čak ni nakon drugog bisa. Kebra jest bio umoran pred kraj (tko ne bi?), ali kao da je stalno razmjenjivao poglede čuđenja s ostatkom benda nakon svakog gromoglasno dočekanog kraja pjesme. Kao da je i od njih tražio potvrdu na pitanje: „Je li to stvarno tu i sad?“ Ni ja sam ne znam na koliko sam njihovih koncerata bio u životu, ali evo, dan nakon svega se i ja pitam što se to sinoć dogodilo da smo svi okupljeni bili tako razneseni koncertom, a potom raznijeli Obojeni program feedbackom.
Druga bitna stvar je sam festival Ljeto u MSU koji je dvanaest uzastopnih godina razlog da dosta nas iz starog dijela grada potežemo preko Save zbog recentnog i kvalitetnog domaćeg i regionalnog glazbenog programa. Bilo je ljeta kad je upravo to Ljeto u MSU bio i jedini razlog.
Držim da je ta desetljetna praksa donijela nemjerljiv kulturni značaj upravo Novom Zagrebu, koji ako ćemo mjeriti po ostalim sporadičnim festivalskim i klupskim programima još uvijek nije dostigao puls sjevernog dijela grada preko Save. Ljeto u MSU je stoga bitan fakt i scenski punkt koji se održao i profilirao i treba ga nastaviti njegovati.
Ove godine je ugrožen kao kolateralna žrtva mnogih drugih faktora, između ostalog i ovog „tko preživi pričat će“ ludila koje vlada oko skorašnjeg Thompsonovog koncerta na, uistinu, obližnjem Hipodromu. Ljeto u MSU će imati koncertni program i dan prije u petak 4. srpnja, uoči zatvaranja brojnih prometnica i savskih mostova, po koristim ovu priliku da uputim apel bar novozagrebačkim žiteljima da tu večer stvarno odu i podrže festival koji s pravom mogu smatrati svojim. Bar njima to nije daleko.
Mislim da Branku Kostelniku, direktoru i glavnom pokretaču Ljeta u MSU nije nimalo lako ove sezone, čak štoviše mislim da mu je ova kudikamo teža i od one dvije u periodu korone. Jest, da sam se u prošlom reportu našalio s njegovim lapsusom tijekom najave Nikole Vranjkovića, a on je to lafovski podnio i od toga sinoć napravio šalu spominjući me dok je najavljivao Obojeni program (i koji je, uzgred rečeno, najavio sažeto i efektno, jer eto uvijek ima neki novinar u publici koji obrati pažnju i na takve stvari).
No treba uzeti u obzir da je prošli put Branko bio na sto muka jer je dugi Tjelovo vikend ispraznio grad, dok ga idućeg petka čeka „zatišje pred buru“ moment – večer prije nego li grad prvo bude prometno blokiran, a potom preplavljen.
Pa upravo stoga, tko će biti u mogućnosti i želji da nekako dođe do MSU-a u petak 4. srpnja, treba znati da će taj dolazak vjerojatno puno značiti i izvođačima i ekipi koja s puno truda i vjere radi najdugovječniji glazbeni festival koji je ovaj grad imao dosad u jednom muzejskom prostoru.
Idući petak su Djeca! i MRFY – jer se Ljeto u MSU trudi imati šarolik program, ili možda je prigodno i za ovu priliku ponoviti isto kao i za sinoćnji bend: program koji je uvijek u boji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
