Michela Camila, dominikanskog jazz glazbenika, Grammyjevca i Emmyjevca još zovu i ‘Tropska oluja za klavirom’, a što to znači, sinoć su se mogli uvjeriti svi koji su pohodili malu dvoranu Vatroslav Lisinski.
Deset godina dominikanski kompozitor i klavirski virtuoz i Michel Camilo nije posjetio Hrvatsku otkada je po prvi put tada nastupio u Dubrovniku, a sada se dogodila situacija da bi ga se mogli i zasiti. No šalu na stranu, ovo veliko ime jazz scene ovjenčano Grammyjem i Emmyjem u Zagrebu je sinoć priredilo izvrstan solo koncert u maloj dvorani Vatroslav Lisinski.
Oni koji su propustili Camila moći će ga čuti i vidjeti u petak 14. listopada u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski na otvorenju Zvjezdanog ciklusa zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom kad će izvesti svoj II. klavirski koncert, kao i Gershwinovu „Rapsodiju u plavom“, a oni pak koji više vole nepatvoreni latin jazz izričaj mogu potražiti njegov novi album „Mano A Mano“ o kojem će još biti riječi na ovome portalu.
Dan prije koncerta u ugodnom razgovoru s glazbenikom koji je potrajao skoro sat vremena, a koji sam vodio u društvu s kolegama Branimirom Pofukom i Davorom Hrvojem, Camilo se posebno osvrnuo na solo klavirski koncert. Osobno ga smatra jednom od najtežih formi za predstavljanje publici iz razloga što je to skliski teren, a posljedica je publika koja se dosađuje bez obzira na silnu virtuoznost. „U takvim situacijama program mora biti šarolik, a opet osmišljen i koncipiran na način da se ne izgubi koherentnost cijelog nastupa“, izjavio je Michel Camilo. Rečeno, učinjeno – najkraći je zaključak nakon izvrsnog koncerta koji je pružio u srijedu navečer.
Camilo nije samo svirao, već je u pauzama između skladbi imao i zanimljive najave popraćene pričama iz vlastitog života i trenutaka kad su iste nastajale, ili pak što ga je dojmilo u odabiru skladbi drugih autora. Koliko je emotivno i vatreno unesen u muziciranje kad se osjeti da u tim trenucima za njega postoje samo crno-bijele tipke kojima otvara zvukovni portal koji usisava i publiku u taj svijet, toliko je prilikom govorne komunikacije s istom bio raspoložen, staložen i zanimljiv moderator vlastitog nastupa. Time je uspješno ostvario kontakt i još više približio glazbu prisutnima.
A glazba? Najbolji opis bi bio da je priredio putovanje kroz obje Amerike i pripadajuće im otočje. Za uvodnu skladbu odabrao je furioznu „From Within“ koja je bila uvrštena u „Cale 54“, dokumentarni film o latin jazz glazbenicima španjolskog redatelja Firnanda Trueba. Lopticu je spustio decentnom „Twilight Glow“, zatim se „provezao“ kroz ragtime i blues sjevernoameričkog Juga i zaustavio se u Argentini odsviravši „Adios Nonino“ legende tanga Astora Piazzolle. Za tu izvedbu se može reći kako je bila vrhunac koncerta. Oštri dinamički rezovi po kojima je Camilo inače poznat tu su došli u potpunosti do izražaja, a u jednom trenutku je toliko tiho svirao klavir da se skoro moglo osjetiti kako u publici nitko ne diše kako bi se čula glazba.
U afro kubanski stil ušao je skladbom „Nostalgia“, da bi potom kroz njegove prste zakucalo bilo New Yorka s „Why Not?“, pjesmu koja je Camilu 1983. donijela Grammyja. Naime godinu dana ranije je Janis Segal, pjevačica Manhattan Transfera ušetala u njujorški jazz klub 7th Avenue South i čula tada još mladog i nepoznatog dominikanskog pijanistu kako svira tu melodiju. Pitala ga je čija je to skladba, na što joj je on odgovorio da je njegova, a potom je uslijedilo pitanje bi li ta pjesma mogla dobiti i svoje stihove koje bi Janis rado otpjevala. To se na kraju i dogodilo nakon čega Camilo više nije bio samo još jedan talentirani pijanist u potrazi za afirmacijom na sceni Velike jabuke u vrijeme kad su na istoj suvereno vladali Chick Corea, Keith Jarrett i Herbie Hancock.
Za kraj Camilo se „zatekao“ u svojoj rodnoj Dominikanskoj Republici i skladbi „Caribe“ koja je po glazbenikovim riječima početkom 80ih bila njegov oproštaj od zavičaja i istovremeno sjeme nade odlaska u New York. Kroz glazbu je tako Michel Camilo ispričao svoj glazbeni i životni put, a iskreno oduševljenje zagrebačke publike nije izostalo. Oproštaj se dogodio nakon dva bisa kad više nije bilo nikakve dvojbe zašto se njegovi nastupi opisuju riječima: „Tropska oluja za klavirom“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
