OneRepublic u Ljubljani – Plesanje na zvuku svjetla zvijezda

Zahvale i obraćanje na slovenskom, podizanje slovenske zastave i plesanje na vatri, zraku i svjetlu. OneRepublic, pop-fenomen s pedigreom i talentom razbio je predrasude o carstvu passea pop Golijata i u Ljubljani pokazao da i pop dolazi s kvalitetom.

OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)
OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)

Malo je pop-bendova preživjelo pop-pevaljke posljednjih desetljeće i pol, a posebice navale i provale boy i girl bendova, te se afirmiralo pred kritikom i lakomim uhom muzikofila i postiglo kredibilitet kod istih. OneRepublic, američka eminencija radio valova, po prvi je put nastupila u Sloveniji, gdje je kišne nedjelje rezervirala ljubljansku arenu Stožice i okupila trinaest tisuća gledatelja, dakako, s cijelog Balkana.

Opremljeni retrospektivnim arsenalom hitova i energičnom predgrupom, koja je napokon doista i odradila svoj posao animacije i zagrijavanja publike, ipak nisu očekivali toliki broj u dotad im nepoznatoj zemlji. Obraćanje publici i zahvale na slovenskom ukazivali su na njihovo poštovanje, ali i iznenađenje.

OneRepublic u Ljubljani (Foto: Željka Rudar)
OneRepublic u Ljubljani (Foto: Željka Rudar)

Sve je pomalo iznenadila medijska obavijest o rasprodanom koncertu, što se nerijetko uzima s odmakom poradi stvaranja pompe u pop-industriji, no i sam je bend bio iznenađen, što je Ryan Tedder po izvedbi uvodne„Light It Up“ i sam napomenuo. „Ovo nam je najdraži prvi nastup u nekoj zemlji ikada. Nismo očekivali trinaest tisuća duša u maloj zemlji koja nas ugošćuje po prvi puta.“, ugodno je iznenađen zaključio skakutavi Tedder i nastavio s glazbenim pregledom dvanestogodišnje karijere benda sa samo tri albuma. Tedder je potvrdio i u Ljubljani ne tako davnu izjavu da publika popularne glazbe više ne sluša cjelovite albume što bend i prihvaća, no u motivacijskoj „Something I Need“ ipak je zahtijevao suradnju publike na dionicama inače rezerviranih za gospelski zbor. Desetak je tisuća grla popratilo jedan od singlova s aktualnog albuma „Native“ i ustrajalo u zajedničkoj vokalizaciji u najvećoj im uspješnici „Apologize“ koja je poharala pokojni MySpace prije sedam godina. Na tren smireni frontmen zasjeo je za svoj crni klavir i raspametio žensku publiku, a potpunio ju pridobio fuzijom u reinterpretiranu baladu „Stay With Me“ Sama Smitha.

OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)
OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)

Manirizam OneRepublica kao pop-vladara radijskih postaja na koncertnim nastupima, pa tako klišeji pop-zvijezda i studijskih tendencija korištenja autotunesa i sličnih distorzija zvuka i vokala ovdje ne postoji, nego ogoljen vokalni i multiinstrumentalni talent. Dok Tedder modulira sa svojih tri vokala, četvorica ostalih članova bila su plejada izvrsnih multiinstrumentalista spremnih na besprijekorna upisivanja dionica bassa, violine, violončela (njima je vladao Brent Kutzle) i lepeze udaraljki urešenih svjetlima. Poput kakvih muzičkih lampiona, udaraljke i bubnjevi krasili su platformu ljubljanskih Stožica koje su postale sraz svjetala i nota i pridonijele vizualnom spektaklu lišenom passe dekorativnih elemenata specifičnih za ovu vrst glazbe, a inače predviđenih za kompenzaciju neinventivnih i jeftinih glazbenih kompozicija.

No osim vizualne atraktivnosti postignute minimalnim svjetlosnim intervencijama u labirint osvijetljenih instrumenata, dinamiku interakcije i angažmana publike poticao je upravo vokal benda koji je skakutao i nekoreografirano manevrirao istim labirintom kao klinci u tvornici čokolade Willieja Wonke ispred kolosalnog LCD zaslona s motivima Slovenije i slovenske zastave.

OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)
OneRepublic u Ljubljani (Foto: Darja Štravs Tisu)

Naposlijetku, bis pretvaraju u kulmninaciju impresivnim koreografiranim dolaskom benda na pozornicu kada zauzimaju pozicije pred neonskim afričkim bubnjevima i udaraju u prepoznatljivom ritmu „Love Runs Out“, vjerojatno najboljeg ostvarenja benda dosad, dok Tedder frenetično svira uvodne akorde na klaviru i nakon prve strofe asertivno pušta glaščinu i potiče prasak koncentrirane energije. Rasplesana i u udaranju sinkronizirana publika svjesna da je najslađe ostavljeno za kraj, nastavlja u višeglasju kroz obradu „What A Wonderful World“ što se stapa u pomalo psihodeličnu elektronsku „If I Lose Myself“ popraćenu gromoglasnim bubnjevima i stupanjem stopala na tribinama. Cijela dvorana postaje podij nalik onima u kalifornijskoj pustinji za vrijeme Burning Mana i vatrene kulise pale i taj prvi most benda i grada zmajeva u koji odlučiše ponovno doći.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X