Overkill u Tvornici – nuklearni udar stare škole thrash metala

Rijetki su bili spremni na ono što Overkill donosi. Taj thrash metal bend osnovan davne 1980. godine u New Jerseyju bio je općenito među prvima s te scene koja se u svojim počecima još zvala i speed metal. Kroz nju je prošao i gitarist Dan Spitz prije nego li je prešao u njujorški Anthrax.

Overkill u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Osobno nisam previše očekivao od Overkilla, tog relikta prošlosti koji po popularnosti nikad nije dobacio kao velika četvorka thrash metal scene (Metallica, Slayer i Megadeth pored spomenutog Anthraxa), posebice nakon koncerta još jednih veterana prije njih, grupe Sanctuary iz Seattlea koja se raspala 1992. da bi se ponovno okupila 18 godina kasnije.

Sanctuary su u Tvornici zvučali kao drugorazrednici – okamine prošlosti čijem je pjevaču Warella Danea doslovce nabrijana zagrebačka publika u Tvornici kulture morala dizati moral. Pjevao je katastrofalno, bile su to natruhe pjevačkih linija nekad prodornog vrištećeg tenora. Prekriven šeširom koji mu je pokrivao i lice Dane kao da je pored glasa skrivao i obraz od publike. Nešto se kao pokrenulo nakon „Die For My Sins“ da bi potom uslijedila totalno promašena „White Rabbit“, obrada Jefferson Airplanea u polu-thrash maniri, da bi se opet ‘nešto’ pokrenulo s „Battle Angels“, a kad se sve zbroji bila je to obična metal gaža promašene koncepcije u kojoj je Dane svako malo ‘izjavljivao ljubav’ publici koja ga je bodrila, a metalci uistinu znaju biti mazohistička publika, trpjet će svašta što dolazi od zvučnog imena jer je bitna pripadnost, a to što su se kriteriji srozali je manje važno. Što naravno nije dobro. Sanctuary je u najmanju ruku trebao biti izviždan.

Sanctuary u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Dakle nije bilo baš previše nade ostavljeno za Overkill nakon njih, bend koji je čak pet godina ranije počeo s radom. No kad je ‘seniorska ekipa’ iz New Jerseya izašla i grunula odmah u petoj brzini s „Armorist“, „Hammerhead“ i „Electric Ratllesnake“ bilo je jasno da je s razglasom sve u redu. Kao i kad je Bobby ‘Blitz’ Ellsworth zapjevao da je sve u redu i s pjevačkim mikrofonom. Ellswort je u vrhunskoj formi, poput Iggyja Popa bez grama sala, samo par produbljenih bora i nekoliko sijedih pramenova svjedoče njegovoj vremešnosti. Sa svojih 56 godina je okretan poput pantere na pozornici, dok njegov a la Brian Johnson glas nije izgubio ništa ni na snazi ni na visini. Overkill je iskopao onu staru žicu nabrijanog thrash metala koji je u 1980-ima mijenjala lice scene, ne samo unutar heavy metala, već i šire. Probuđeni su ‘stari demoni’. Bio je to old school nalet speed metala. Bilo je agresivno, brzo, neumoljivo i u neku ruku čak i seksi.

Overkill u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Pubika je sve to magnetično osjetila. Na „In Union We Stand“ svi su bili jedno tijelo unisonog refrena, to je bilo pravo smisleno (sindikalno) zbijanje metalskih redova. „Rotten To The Core“ ista stvar, kao i „Bring Me The Night“ i „End Of The Line“… Overkill su tutnjali , onako kako više Metallica, koja je pobrala sve lovorike s te scene, odavno ne tutnji, kao što su grimase članova benda ukočene u nekom veselom grču slale signale kako Overkill u ovom trenutku ima i više smisla od te spomenute Metallice, benda koji tu srčanost svojih prvih dana pokušava unovčiti hipsterskom prodajom snimki prvih proba na audio kasetama čime jasno daje do znanja da njihove nove pjesme nikoga ni ne zanimaju.

Overkill su sabijali zrak, oni su u četvrtak u Tvornici unovačivali publiku kao da su na početku karijere. Nije im trebao neki lažni naklon prisutnih za minula vremena, oni su istresali iz gaća sve pred sobom, oni su isti opaki bend i dan danas. Skandiranje imena grupe bilo je jednako moćno i iskreno pred kraj nastupa kao što je to nedavno bilo i na koncertu Sabatona, mladih švedskih lavova metala, u istoj dvorani. Taj koncert bilo je aktiviranje mini nuklearne eksplozije u Velikom pogonu Tvornice. Tko je preživio, pričat će.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X