‘Ordinary Man’ je ono što u ovom trenutku možemo nazvati klasičnim heavy metal albumom; album energičnih tutnjajućih brojeva ispresijecan baladama ‘na pravim mjestima’, dakako s Ozzyjevim neuništivim visokim vokalom, ujedno prvim heavy metal vokalom na svijetu.
Ozzy Osbourne je pored Keitha Richardsa vjerojatno glazbenik kojem su mnogi predviđali brzi kraj tijekom karijere obzirom na količinu narkotitika i alkohola koje je ubacivao u sebe. Iskreno nikad neću zaboraviti izjavu u jednom dokumentarcu o Black Sabbathu kad je bubnjar Bill Ward negdje u periodu između albuma „Never Say Die!“ i „Heaven And Hell“ (na kojem je u bend došao Ronnie James Dio) rekao da se ne sjeća ni trenutka snimanja tih albuma, obzirom na svoju tadašnju ovisnost, ali da se jako dobro sjeća dogovora između njega, Iommija i Butlera da izbace Ozzyja iz benda jer pretjeruje s drogama. Pa sad, ima li bolje ilustracije kompletne situacije?
No eto, Ozzy se u međuvremenu pokazao neuništivim u dobrom dijelu svog života i s navršenom 71. godinom objavio svoj dvanaesti solo album „Ordinary Man“. Jest da je legenda o tome je li odgrizao glavu živom šišmišu ili ne odavno dio fame oko njega, time i sastavni dio imidža, i da je dobio nadimak heavy metal Princa tame, no previše je nekih slučajnosti vezanih za posljednji album „Ordinary Man“ i ovo doba kad je cijeli svijet stao zbog pandemije koronavirusa.
Dakako, Ozzyja smo uvijek prije doživljavali kao čovjeka impulsa i instinkta, a nikako kao konciznog gledača u budućnost, pa su i te koincidencije više fascinantne u smislu tog nečeg nevidljivog instinktivnog kao eventualno predosjećajnog. Evo koji su to elementi; na naslovnici je Ozzy s iscerenom facom, potpuno odjeven u crno dok su mu iza leđa krila šišmiša koja se otvaraju (a znanstvenici pretpostavljaju da je koronavirus ‘skočio’ sa šišmiša na čovjeka, op. a.). Čak je i naziv albuma „Ordinary Man“ (običan čovjek) značajan u ovoj situaciji svojevrsnog poravnanja razlika između ljudi uslijed politika karantena i samoizolacije, dok album otvara, ni manje – ni više, pjesma naziva „Straight To Hell“, a i tu ćemo se složiti da smo ušli u svojevrsni pakao.
Čak je i posljednji objavljeni video spot za naslovnu „Ordinary Man“, duet s Eltonom Johnom, u znaku životne introspekcije – izuzetno sjetan spot u kojem Ozzy sam sjedi u svom kućnom kinu i gleda kako se nižu momenti iz njegovog života na velikom platnu. Toliko sjetno, da jednostavno vjerujete i Ozzyjevim suznim očima u jednom momentu.
Kakav je album? U sličnom ozračju. Moglo bi se odmah konstatirati da je i on introspektivne naravi u želji za evociranjem onog vremena kad su heavy metal albumi bili u popkulturnom smislu važni i donosili pomake. U tom smislu „Ordinary Man“ je ono što u ovom trenutku možemo nazvati klasičnim heavy metal albumom; album energičnih tutnjajućih brojeva ispresijecan baladama ‘na pravim mjestima’, dakako s Ozzyjevim neuništivim visokim vokalom, ujedno prvim heavy metal vokalom na svijetu.
Oko sebe, pored navedenog Eltona Johna, okupio zvjezdanu ekipu. Chad Smith iz Red Hot Chili Peppersa i Duff McKagana iz Guns N’ Roses pridružili su se ritam sekciji njegovog benda, kao što je imao na raspolaganju trojicu veličanstvenih gitarista iz rock svijeta: Slasha, Toma Morella i Zakka Wyldea, a pored plejade instrumentalista ugostio je i repere Travisa Scotta i Post Malonea i dokazao kako i u prilagođenom modernom žanru koji nije njegov par rukava ‘pliva’ jednako sigurno i uvjerljivo.
„Ordinary Man“ nije samo introspektivni old school album kad je riječ o Ozzyjevoj karijeri, primjerice u smislu da je uvod pjesme „Goodbye“ hommage „Iron Manu“ (to je samo jedan o brojnih primjera prožetih ‘potpisom’ Black Sabbatha na ovom albumu). Osbourne daje i ostalim učesnicima da ostave svoje karakteristične zvučne potpise. Tako je uvodna „Straight To Hell“ prožeta onim karakterističnim sviranjem visokih tonova na bas gitari koji su tako karakteristični za Guns N’ Roses, dakle i bez otvaranja knjižice znate da tu pletu prsti Duffa McKagana.
Naslovna balada „Ordinary Man“ nema samo gostujući vokal Eltona Johna (koji u njoj itekako pokazuje da zna postulate heavy metal pjevanja), već nosi i harmonijski niz koji evocira na vremena njegovih evergrina „Rocketman“ i „Tiny Dancer“, a kao što je već navedeno, u posljednjoj „Take What You Want“ Ozzy uspješno ulazi u matični teren Maloneu i Travisu. Svakako je zanimljiva i obratna situacija u pjesmu „It’s A Raid“, ujedno najbržem i najdivljijem broju na albumu gdje Post Malone definitivno ne može parirati brutalnoj histeriji koju donosi Ozzyjev vokal.
Svojim unutaržanrovskim progresijama u aranžmanima dodatno se ističu „Under The Graveyard“ i „Today Is The End“, što je dovoljno za zaključak da nipošto nije riječ o sklepanom albumu, već o egzemplaru kako klasični heavy metal album treba i može zvučati i u današnje vrijeme od strane veterana predanih ideji. Obzirom da je u međuvremenu Ozzyju Osbourneu dijagnosticirana Parkinsonova bolest, zbog koje je morao otkazati predviđenu sjevernoameričku turneju, lako se može zaključiti kako je „Ordinary Man“ njegov posljednji istinski labuđi pijev, ali opet, riječ je o pjevaču koji je pa skoro bez prestanka od 1992. na oproštajnim turnejama. Kao što je kazano i u uvodu, previše puta je dosad bio otpisivan, stoga nije vrijeme da se to učini i sad. Ipak je Ozzy Princ tame.
Ocjena: 8/10
(Epic / Sony Music / Menart, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
