Punk u svom najboljem izdanju nije drugo doli rock u elementarnom obliku jednostavnosti, bunta, žestine i duha, uz poneka netipična rješenja, uvjerili smo se još jednom na preksinoćnjem odličnom koncertu pionira ovdašnjeg posve uvredljivog negiranja klasike.
Posljednje zagrebačko ukazanje „prvog punk benda iza željezne zavjese“, slovenskih Pankrta, odigralo se u prosincu 2007. u Tvornici, u sklopu kraće turneje održane u povodu 30. godišnjice od osnutka grupe, kad je s četvorkom „originala“ – pjevačem Peterom Lovšinom, gitaristom Bogom Pretnarom, basistom Borom Krambergerom i bubnjarom Slavcom Colnaričem – nastupao češko-američki gitarist Ivan Kral, član izvorne Patti Smith Group, a kasnije suradnik Johna Calea, Iggyja Popa i drugih.
Bijaše to prvorazredan koncert pun prezentne energije i snage, nastup uigranog i moćnog sastava čija je pjesmarica sastavljena od desetina uistinu izvrsnih „komada“. Nije to zvučalo kao okupljanje usmjereno ka nostalgičnom prisjećanju na vrijeme potentne i (malne) svakome drage vlastite mladosti, nego kao dojmljiv adrenalinski napad grupe koja strasno svira sada i ovdje.
Pankrti su, podsjetimo se, aktivno djelovali od 1977. do 1987., a potom su održali još dva prigodna koncerta – 1989. na prosvjedu potpore uhićenicima političkog Procesa protiv četvorice (JBTZ) te 1996. kao predgrupa na prvoj povratničkoj turneji Sex Pistolsa. Obljetničko okupljanje 2007. navelo ih je da – uz višekratne izmjene petog člana, zamjene za izvornog gitarista Dušana Žibernu – nastave regularnijim koncertnim „zagrobnim životom“ benda koji nije tek podsjetnik na svoju slavnu negdašnjost, nego živa bomba najboljeg punk-rocka u kojoj se savršeno spajaju tvorevine ondašnjeg mladalačkog entuzijazma i današnje iskustvo članova na pragu treće dobi, odnosno inteligentne prkosno-buntovničke pjesme koje unatoč promjeni društveno-političke paradigme nisu izgubile na aktualnosti sa zrelim samopouzdanjem i primjerenim humorom izvedbe koji sprečavaju da se „vremešni pankeri“ učine pretenciozno smiješnima ili pak karikaturalno groteskinim „tribute bandom“ samih sebe.
Tako je – snažno, žestoko, rokerski – bilo i preksinoćn na jednoipolsatnom nastupu u KSET-u (uz predgupni nastup ljubljanske ženske metalne skupine Hellcats), ugodno popunjenom mahom sredovječnicima, ali i s ponešto puno mlađih poklonika. Dinamični Lovšin, s nacrtanim brčićima i imidžem koji prije asocira na Šabana Bajramovića negoli na pionirskog barjaktara ovdašnjeg punka, i dalje posve uvjerljivo, predano i izazovno laje društvenokritičke tekstove. Pankerski „ukočen“, čvrst, precizan i na svoj način suptilan bubnjarski stil Slavca Colnariča neumorno tjera prema naprijed i neprestano podiže tenziju, sočno-oštra gitara (klasični Gibson SG, uvijek istoga zvuka, „bez pedaliranja“) Boge Pretnara sigurno dere rock rifove na pankerski način, razmjerno melodiozni bas Bore Krambergera (opet klasičan, toplo-čvrst zvuk Fendera Precisiona) nenametljivo razigrava cjelinu, a najnoviji i najmlađi član, gitarist Roki Pogačnik (generacija njihove djece, inače član Lovšinova benda Španski borci) posve se odgovarajuće uklopio među „staru kopilad“ što svoj repertoar začudno svježih klasika, od starijih (1977.), do novijih (1987.), izvode zdušno i gustiozno, vjerno rekreirajući inicijalnu energiju, u simbiozi prijateljskog zajedništva što ima moć razveseliti i duhovno oplemeniti i njih same i publiku.
(KSET, Zagreb, 1. ožujka, 2014.)