Paradise Lost u Vintage Industrial Baru – Kratko i glasno

Koliko para, toliko muzike? Nažalost, ne i sinoć.

Paradise Lost u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)
Paradise Lost u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)

Golemi tour bus s prikolicom na parkiralištu Vintage Industrial Bara svjedočio je da su engleski metalci Paradise Lost krenuli na ekstenzivnu europsku turneju. Još krajem rujna započeli su je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a trajat će sve do kraja studenog i zadnjih koncerata u Grčkoj. Ozbiljan je to pothvat i iziskuje mnogo discipline i snage, ali je li moguće da su već na polovici istoga Paradise Lost toliko nezainteresirani da ne mogu publici pružiti ni najavljeni minimum od sat i pol svirke za ulaznicu po nimalo niskoj cijeni od 140 kuna u pretprodaji?

Koncert je započeo nastupom prilično očajnog berlinsko-londonskog benda bolno nemaštovitog imena Lucifer. Pjevačica Johanna Sadonis stasom je privukla nešto publike pred pozornicu, ali zvuk benda bio je katastrofalan. Iako je jasno da ima snažan glas s kojim može svašta, odavala je dojam kao da se ne čuje u monitorima, i prečesto je bila u neskladu s bendom. Inače vrlo vjerna metal publika za vrijeme njihova se nastupa pretežno zadržala u području šanka, bolno produžujući prolazno vrijeme nabavke pića.

Točno u najavljeno vrijeme, Paradise Lost je preuzeo pozornicu i rijeka ljudi se počela prelijevati u koncertni prostor Vintagea. Prije svega, zvuk je zagrmio glasno i čisto, a nakon Lucifera “No Hope in Sight” koja otvara njihov aktualni album “THe Plague WIthin” zvučala je praktički stadionski. Nastavak povratkom u dane najveće slave s albumom “Icon” s “Widow” i još dalje u prošlost naslovnom pjesmom sa drugog albuma “Gothic” dao je naslutiti da bi nas mogao očekivati praznik buke, ali određeni čimbenici djelovali su suprotno.

Paradise Lost u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)
Paradise Lost u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)

Iako je publika odlično prihvaćala i novi materijal koji je činio polovicu koncerta (posebno dobro je reagirano na najavu “Victim of the Past”), kao i atipično plesnu i melodijski vedru “As I Die” s početka devedesetih, kao hladan tuš došlo je povlačenje benda sa pozornice nakon izvedbe “Requiem” i manje od sat vremena svirke. “Što je ovo, bis ili pauza?”, čulo se iz razgovora na više mjesta. Štogod bilo, trajalo je, a publika nije znala je li red na dosadno mantranje “We want more!” ili ne. Riječ je doista bila o bisu i bend se vratio na izvedbu još četiri pjesme, od čega dvije nove “Return to the Sun” i “Eternity of Lies”, jednu iz kasnije faze, “Faith DIvides Us – Death Unites Us” sa istoimenog albuma iz 2009., te starijom “Say Just Words”, nakon koje je priča završena u ukupnom trajanju od nekih sat i petnaest minuta, uključujući i podulju stanku na bisu.

Publika je krenula prema izlazu, glave su odmahivale, a jedna riječ koju je svatko u prolazu dobacio bila je: “Kratko!”

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X