Na razmeđu ambijentalne glazbe i suvremene klasike niknuo je jedan od najljepših albuma ovog ciklusa, kako god taj ciklus odredili.

Ova godina započela je izrazito hektično i čini se kako nas svake minute bombardiraju nove vijesti od kojih su gotovo sve šokantne i loše. Kuhaju se stalno neki novi sukobi, budućnost je neizvjesna, a svi scenaraji koji nam predstoje graniče sa užasom i distopijom. U takvim vremenima glazba može služiti kao vapaj za povratkom razumu, kao poziv na oružje ili kao neka vrsta eskapizma koji nam služi za održavanje duševnog mira u privatnim i društvenim vrtlozima anksioznosti koji nam prijete odvlačenjem u ludilo.
Jedan od primjera potonjega slučaja meni je došao u obliku novog albuma koji je na etiketi Glitterbeat Records objavila korejska glazbenica Park Jiha, skladateljica i multiinstrumentalistica koja tradicionalne instrumente iz svoje domovine utapa u slojevima nježne elektronike stvarajući zvukove koji su istovremeno smirujući i okrepljujući, a moglo bi ih se svrstati negdje na razmeđe ambijentalne, pa čak i eksperimentalne glazbe i onoga što se popularno naziva suvremenom klasikom.
Album se zove “All Living Things” i tematski se bavi životnim ciklusom koji sve u prirodi mora proći. Sve što živi mora rasti, mora uvenuti i umrijeti kako bi otvorilo put novom rađanju. Sve što ima svijest taj ciklus razumije i prihvaća, čak i kad ne posjeduje vokabular kojime bi to shvaćanje izrazilo. Slično, teško je naći i pravi vokabular za opisivanje ljepote kompozicija koje Jiha ovdje bilježi, njih devet ukupnog trajanja od tričetvrt sata, jer riječi mogu pobrojati neke elemente, ali ne mogu prenijeti ukupni dojam i osjećaj koji njezina glazba ostavlja.
Album otvara skladba “First Buds”, nježna poput pupoljaka na rosi čije postupno otvaranje opisuje. Jasno je da s pupoljcima započinje jedan novi životni ciklus, ali već u narednoj “Grounding” otkrivamo da su kompozicije unutar sebe cikličke, odajući dojam ciklusa unutar ciklusa, kao što su godine, godišnja doba i dani. Ove pjesme prirode tako stvaraju umirujući i pomalo hipnotički ugođaj, pa se u “All Living Things” može uživati na više načina.
Najočitiji način za konzumaciju ovog djela jest onaj u kojem se aktivno uživa u artikulaciji prirodne ljepote koja dočarava čudo života ugodnim suzvučjima izraženima kombinacijom suptilne elektronike i neobičnih korejskih glazbala kojima možemo pročitati imena, ali kojima ne možemo bez prethodnog znanja možda zamisliti oblik ili način uporabe. Ipak, kad ih čujemo lako ćemo jedan saenghwang zamisliti kao puhačke orgulje od bambusa, a piri kao rođakinju frule s dalekoga istoka ili yanggeum koji čujemo u “Grounding” kao neku vrstu dulcimera.
Upravo ćemo elegičnu melodiju odsviranu na spomenutom saenghwangu, praćenu eletkroničkim elementima koji sve više bujaju kako skladba odmiče, čuti u najjačoj točki albuma, najavnom singlu “Blown Leaves”, sjetnom instrumentalnom komadu koji bi mogao poslužiti kao partitura nekog nikad snimljenoga azijskog povijesnog epa. Završna skladba “Water Moon” uporabom glockenspiela čiji zvuk asocira na djetinjstvo pak sugerira početak sljedećeg životnog ciklusa i zatvara onaj veliki krug koji sadrži sve druge cikluse u sebi.
Ovaj album na kojemu je, kao i na prethodnima, Jiha sve instrumente odsvirala sama, može se slušati i kao ambijentalna, pozadinska glazba koja stvara potivajnu i smirujuću atmosferu za bavljenje nekim drugim poslom, bez stvaranja bilo kakve distrakcije, a isto tako, provjereno, može služiti kao savršen alat za uspavljivanje u noćima kad vam je teško uloviti san. Kako god ga konzumirali, “All Living Things” će vam isporučiti osjećaj mira i nenapadne ljepote na kakvu danas nije lako naići.
Ocjena: 9/10
(Glitterbeat Records, 2025.)