Pozornica uređena kao veliki salon u kući dobrostojećih hipija, sa zavjesama što vise sa stropa, praznim okvirima za slike na zidovima, škrinjama i kutijama, izraubanim puhačkim glazbalima, nekoliko jednakih stolnih svjetiljski crvenoga sjenila. Sagovi, prekrivači. I jedan visoki podstavljeni stolac s naslonom, za pjevača. Shabby chic. Ugodno. Prostrano, a intimno.
U Valjka, ogromne zasluge za protočnost pripadaju Rahimovskom, uz Željka Bebeka najboljim pjevačem u povijesti ovdašnje (SFRJ) rock scene. Ne govorimo sad o pjevačima-osobnostima, onima koji osvajaju zovom karizmatične individualnosti i koji su istovremeno autori pjevanoga te strasno daju sebe, oni koji nas uvjere da iznose vlastitu priču, kao primjerice Branimir Johnny Štulić ili Edi Maružin. Govorimo o pjevačima-pjevačima, onima koji mogu otpjevati što god, ali su pritom sposobni kroz svoje biće provući tuđe tekstove i interpretirati ih s jakom i točnom dozom emocionalnosti. Oni, jasno nam je, pjevaju tuđe pjesme, no na najbolji mogući način, baš onako kako je autor zamislio, pa još i bolje, jer se autora, bit će, ne smatra kompetentnim pjevačem. Rahimovski u paru s Husom i Bebek u paru s Goranom Bregovićem, za vrijeme Bijelog dugmeta, u tome su do danas nenadmašeni.
Lišene produkcijskog tereta, uglavnom power-hard-pop viška dodanog na studijskim snimkama – u korist, valjda, dopadljivosti, privlačnosti „masovnome uhu“ – „Zastave“, „Nakon svih godina“, „Sjaj u očima“ i ine numere iz „srednjestrujaške faze“, u akustično-strujnim izvedbama otkrivaju se kao krasne, inteligentne pop-rock pjesme čiju zaokruženost, dorađenost i vrijednost doseže malo koji Valjkov suvremenik (što zahvaća vrlo široko). Jedan od najstarijih u Lisinskom izvedenih naslova, polumušta sklepotina „700 milja od kuće“ otprilike je rang koji doseže najveći dio suvremenije rock proizvodnje, o popu da i ne govorimo, a posrijedi je pjesmuljak što pripada najbedastijima u Valjkovu, odnosno Husovu četrdesetgodišnjem (!) opusu.
Za razliku od spomenutih predstavnika „zrele faze“, u sadašnjoj, sredovječno smekšanoj (treća dob je na pragu) obradi slabije prolaze pjesme koje i danas živo iskre sa studijskih snimaka energijom nedeficitnih mladića u dvadesetima, kao što su „Neda“, „Vruće igre“, „Javi se“, „Kao ti“, „Uhvati ritam“…
Fantastično spreman Aki, suzdržano funkcionalni Hus, mahom predan ritam gitari, približno jednako diskretan i funkcionalan „prvi gitarist“ Marijan Brkić te, uz Akija najrazigraniji član, Berislav Blažević, koji je s tipaka što Hammonda što pijanina izvlačio zanimljive neshematske vragolije, eventualno uz dvije prateće pjevačice koje su bile smještene s publici desne strane pozornice, bili bi, čini se, posve dostatna ekipa da na ovakvom koncertu predstavi najbolje što Valjak trenutačno može ponuditi u glazbenom smislu.
U Lisinskom, začudo i nažalost, nije funkcioniralo ono što bi se očekivalo kao najveća prednost, a to je zvuk. Ponajprije, preglasan poluakustični bas Zorislava Preksaveca naprosto je pojeo pola zvučne slike. Uz dodatak također muklo ozvučenih bubnjeva Dalibora Marinkovića, bubnjara sklonijeg power-nabijanju negoli igralačkom istraživanju, cjelina se, kako je koncert odmicao, sve više doimala razmjerno bezobličnom zvučnom masom u kojoj su se individualni doprinosi prerijetko razaznavali. Nekolicinu gudača jedva da se katkad čulo, a ni prinesak dodatnog udaraljkaša nije bio osobito zamjetljiv. Zvuk je, empirijski iskušano, bio podjednako mutan posvuda u dvorani. I što dalje od početka, činilo se da je i nesretni bas, i sve ostalo, sve glasnije, a time i sve teže slušljivo.
No je li taj nedostatak naškodio koncertu? Za većinu posjetitelja, nimalo. Na Akijev poticaj publika je poustajala, pjevala je i na njegov znak i bez njegova znaka, ljuljalo se, plesalo, razvila se prava, vesela fešta. U cjelini, bilo je k’o grom. Događaj za pamćenje, bendu i nazočnim poklonicima. Lisinski je osvojen. Pretpostavke za ponavljanje priče, recimo, nagodinu, su ostvarene.
Ipak, propuštena je prigoda da se akustično podatan prostor Lisinskoga, njegova mogućnost tišine kao moćne podloge, kao i imidž prostora za slušanje, iskoristi za ostvarenje male svečanosti glazbe gdje će u odličnim pop skladbama biti pronađene i iz njih izvučene nijanse, pojedinosti, skrivena blaga, koji u ovakvoj masivnosti, makar i bezstrujnoj, ne dolaze na vidjelo. Husove pjesme to svakako zaslužuju.
(Velika dvorana KD Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 17. prosinca 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
