Čini se da je gubitak prava na nasljedstvo Batushke na sudu dopustio Bertu da se konačno posveti glazbi u potpunosti, razvije solidan koncept vrijedan albuma, i – što je najbitnije – ostavri značajan odmak od zvuka matičnog benda i oblikuje vlastiti izričaj koji bi mogao biti jednako efektan kao onaj benda bez kojega je ostao.
Pratitelji zbivanja na black metal sceni vjerojatno su odahnuli otkako je napokon sudskim epilogom razriješeno pitanje “dviju Batushki“, no nama iz zemlje u kojoj je normalno imati po dva Prljava kazališta, Daleke obale ili Crvene jabuke možda i nije bilo tako nezamislivo da zbog neslaganja članova u bendu dođe do raskola i svatko nastavi voditi svoj bend pod starim imenom.
Za one koje su manje upućeni u slučaj Batushke, riječ je o poljskom black metal sastavu koji je 2015. privukao pozornost efektnim spajanjem crnih rifova i pravoslavnog zborskog liturgijskog pjevanja u kojem bi growl vokali bili supotstavljeni gregorijanskim napjevima. Njihov debitantski album “Litourgiya” obasipan je pohvalama te se i dalje smatra klasikom ovog hibridnog stila koji je dodatno potenciran scenskim nastupom benda zakrabuljenog u halje i skrivenog iza gustog dima tamjana, no sukob između gitarista Krzysztofa Drabikowskog i pjevača Bartłomieja Krysiuka brzo će baciti njihov rad u drugi plan.
Dvojac će se tako razići i svaki od njih povest će svoju Batushku. Obje smo otad imali priliku gledati na zagrebačkim pozornicama u posljednjih par godina, Bartovu dvaput u Boogaloou, Derphovu pak u Močvari, a obje će objaviti i vlastite albume kao Batushka, oba slabija od “Litourgiya”, premda se Derphovu “Panihidiju” naširoko smatra boljom od Bartovog “Hospodi”. Sukladno tome, vojska obožavatelja benda se nekako prelila na Derphovu stranu, a na koncu je isto odlučio i sud koji je prava na ime dodijelio gitaristu.
Bart je tako napokon bio prisiljen odustati i odabrati novo ime. On i njegov bend su se tako prozvali Patriarkh i tim imenom potpisali svoj autorski rad na streaming servisima olakšavajući manje upućenoma da razlikuju Batushku od Batushke. No, čini se da je gubitak slučaja na sudu dopustio Bertu da se konačno posveti glazbi u potpunosti, razvije solidan koncept vrijedan albuma, i – što je najbitnije – ostavri značajan odmak od zvuka matičnog benda i oblikuje vlastiti izričaj koji bi mogao biti jednako efektan kao onaj benda koji je izgubio.
Na samom ulazu u Novu godinu Patriarkh je tako objavio svoj prvi album potpisan novim imenom, “Prorok Ilja” na kojemu, doduše, zadržava kombinaciju black metala i liturgijskog pjevanja, ali mu dodaje mnogo više folk elemenata u obliku raznih narodnih instrumenata (i ovdje se, recimo, čuju tallharpe koje su vrlo popularne u izričaju mnogih baltičkih bendova, ali i dulcimer, hurdy-gurdy i mandoline), kao i ženskih vokalnih dionica, stopljenih u jednu impozantnu, grandioznu cjelinu.
Koncept albuma vrti se oko naslovnog proroka Ilije (pisan ćirilički Илия, a latinički Ilja, anglicizirano pak kao “Prophet Ilja”), stvarne povijesne ličnosti iz okolice Bartovog rodnog kraja, nepismenog seljaka kojega su njegovi sljedbenici proglasili svecem. Dio tekstova sastavljen je od fragmenata istoimene kazališne predstave, pa se tako po prvi put na njihovim snimkama čuje i Poljski između ostalih jezika na kojima se pjeva.
Album se sastoji od osam pjesama od koja svaka nosi naziv “Wierszalin” praćen rimskim brojem od jedan do osam, a svaka nas vodi na putovanje mračnim predjelima kako pravoslavne liturgijske glazbe, tako i istočnoeuropske pastorale čiji je ugođaj više onaj hladnoće i neimaštine, a ne bezbrižnih pastirskih igara na zelenim proplancima kakav se obično zamišlja pri spominjanju toga pojma. Dinamika konstantno pleše od tmurnog posmrtnog marša do efektnih gitarskih eksplozija i grmljavine bubnja stvarajući dojam epske uzvišenosti oslikane mračnim crnilom koje je u jednakoj mjeri zavodljivo i jezivo.
Usudio bih se reći da je sa svojim kolosalnim zvukom bizantinske nihilističke simfonije “Prorok Ilja” daleko najzanimljiviji uradak proizašao od članova Batushke još od njihovog zajedničkog prvijenca i svakako budi novi interes za smjer u kojemu će se Bartov bend dalje razvijati, pogotovo ako će dodatno graditi svoj zvuk na elementima poljske narodne glazbe.
Moglo bi se reći da je sada Derph na potezu, jer će u najmanju ruku jednako zanimljivo biti vidjeti kakav će on sad korak napraviti kao suvereni vlasnik Batushke. Nije nezamislivo da neopterećen starom zavadom Partiarkh na koncu ispliva kao zreliji i uzbudljiviji od dvaju projekata. “Prorok Ilja” je definitivno postavio čvrste temelje za takav rasplet i k tome nam je dao novoprobuđeni apetit da i ove pjesme čujemo uživo na nekom skorom susretu.
Ocjena: 8/10
(Napalm Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
