Da, to postaje već tradicija. Ne može u prosincu proći rođendanski tjedan Vintage Industrial Bara bez Partibrejkersa. I dobro je da je tako.
„Ti nisi na Bryanu Adamsu?“
Bilo je to prvo pitanje kolege fotografa s jednog drugog portala kad me ugledao u publici. Partibrejkersi su prašili standardno moćno, a bilo je još moćnije nego inače u Vintage Industrialu u kojim je dodatno ozvučen svaki zakutak kluba tako da se ne trebate probijati pred miks pult kako bi čuli najbolje, jer se svuda čulo kao da ste pred Canetom, Antonom i ekipom. U toj izloženosti zvuku Partibrejkersa koji sviraju rock kakav nitko odavno ne svira, ali koji ima smisla i snage kao da ga svaku večer treba ponovno izmisliti bilo je prilično neizvedivo nekome objašnjavati zašto nisam u Areni na Bryanu Adamsu.
Naime, nije ni postojala dilema prije toga niti jednog trenutka, u smislu ići na Bryana Adamsa po prvi put u životu u Arenu, ili ići po tko zna koji put na Partibrejkerse koji svoju set listu, sad se slobodno može reći ne mijenjaju nikad, i koju znam u potpunosti napamet. Za nekog tko je odrastao na rocku i koga je rock oblikovao dilema bi bila čak i problematična.
Iako sada neki za Adamsa govore da je to kvalitetan pop, osobno mi je to uvijek bio loš rock. Nešto na pola puta – ima električne gitare, ali one ne grizu. Jedini njegov album koji sam preslušao u cijelosti bio je „Waking Up the Neighbours“ iz 1991. kojeg sam slušao kod mlađeg rođaka koji ga je volio, a meni je bio nepodnošljiv. Znam da je trajao kao dupli album. Nikad kraja. Na njemu je bila i „(Everything I Do) I Do It for You“ koja je bila hit iz Costnerovog filma „Robin Hood“. Tek se od nje nije moglo pobjeći. Dovoljno je samo da se prisjetim Kevina Costnera kako u slow motionu odapinje strelu i već mi se protiv moje volje vrti ta stvar u glavi. Oduvijek mi je to bilo školski složeno za školarce i školarke. Pravi pop.
Tada sam mislio da pravi pop mora biti dosadan. Na sreću to mišljenje se mijenjalo. Sad mi je dobar pop na primjer Stormzy i njegov „This Is What I Ment“ koji mi se vrti u autu, pa mi bude žao što mi je ovaj balkanski trap tupav u odnosu na njega jer tu nema umješnosti, već mi se čini kao da se velika većina ovih naših trap izvođača tu natječe u tome koji će ispasti veći primitivac, a neke kolege onda tu ‘nasrću’ s teorijama da je to novi punk. Punk, my ass. Otvoreno to tvrdim. Punk je bio provokativan, ali nikad seljoberski i ženomrzački nastrojen. Na koncu, tu su i Partibrejkersi. Izrasli iz tog originalnog punka. Žive okamine, ali s naglaskom na ono „žive“.
Cane u onoj svojoj nepromjenjivoj pozi možda izgleda kao karbonizirani Han Solo, ali ta glaščina, ti stihovi i ta energija i dalje kuljaju prema van. Pjesme pune slika i sudbina. Tajna tatina devojka. Na putu za jug. Najbolje se putuje kad se putuje sam… Ne treba više od par linija strofa pa da slike ožive dok gitare i bubnjevi sabijaju vrijeme i prostor u kojem je svaki solo vrisak nečije sudbine, svaki boogie tračnice života po kojima se kotrljamo. Uz takvu glazbu je lako razmišljati, lako je i pisati, lakše se osjećaš i kao čovjek koji se treba povremeno rasteretiti bremena, bez da se ide na sub-level mamlaza.
Noćas sam nešto gadno pojeo – pjeva čovjek koji je valjda u mladosti upao u kazanče toga „gadnog“ što ga nikad nije pustilo, toga što ga tjera na reprodukciju tih slika kroz stihove.
„So Happy It Hurts“ zove se ovogodišnja turneja Bryana Adamsa. Odbojno do bola već u startu za nekog poput mene. Da živim hiljadu godina, ne bih dvojio na koga potrošiti večer. 59-godišnji Cane pak sinoć nije imao takve blentave stihove ni u primisli. Dapače, on je na „Hiljadu godina“ i u slobodnoj formi u medleyu pjesme briljirao oštroumnošću i udarao tamo gdje boli, a udarao je u svaku individuu i tamo gdje je ta individua najtanja, tj. u ono mjesto gdje se trebaju nalaziti hrabrost i odlučnost.
Počeo je sa stihom o tome kako s nama upravljaju nepismene seljačine. „Pokaži hrabrost na svoju radost“, krenuo je potom, a Anton je vrisnuo sa svojom gitarom, „Nedaj život onima koji ga nemaju“ i Anton je vrisnuo opet da bi zatim sve utihnulo, a Cane ostao sam s tišinom za završnu misao koja je glasila: „Slobodu ti niko neće dati, po nju treba slati…(stanka) sebe samog.“
I naravno nakon moćnog tuša na kraju kao prirodni nastavak krenu stihovi „Sve što bi moglo i ono što jeste, ovde i pametnog u ludnicu smeste“ i već ste strpani na novi kolosijek oporog i tandrkajućeg rokenrola koji vam priča priču o (vašem) „Sirotinjskom carstvu“. To je „so happy it hurts“ osjećaj, ali ga se ne mora tako izravno banalno izreći u vrtlogu glazbe i koncerta koji ide prema hiljadu puta iskušanom vrhuncu. Kao što je i ekipa iz Vintage Industriala shvatila da će i iskušani vrhunac rođendanskog slavlja u prosincu ti Partibrejkersi odvesti tamo gdje treba.
Eto zato nije bilo nikakve dileme između toga da se ode slušati kvalitetni pop iz osamdesetih i devedesetih u Arenu, spram toga da se po tko zna koji put prisustvuje smislenom rocku koji grebe, vrišti, udara, grize i provocira ganglije na razmišljanje, jer nije da ga ima na pretek. Svega drugog ima na pretek, ali ovakve „mrcine“ kao što su Partibrejkersi, nešto tako iskonski i nepotkupljivo sa stihovima koji svojom izvanvremenošću i svevremenošću i dalje probijaju čeoni režanj, tako nešto sve rjeđe hoda planetom. Mogu oni više nikad ne promijeniti svoju set listu, ali kod njih je i dalje priča o idejama. Da sam otišao negdje drugdje sinoć, vjerojatno bi pisao o produkciji. Za glazbenog novinara nema ništa dosadnije od toga.
Sretan 11. rođendan Vintidže. Uvijek lako krenem prema tebi kad su Partibrejkersi pod tvojim krovom, a i lijepo je čuti od Caneta: „Mi smo vaši Brejkersi, a vi ste naša cenjena publika“, jer je stvarno tako.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
