Posljednji put kada je Vintage bio rasprodan, na koncertu Kriesa krajem siječnja, bili smo dojma kako bi u prostor stala još koja osoba. Bilo je prohodno, puno taman koliko treba. Budući da je datum sinoćnjeg koncerta Partibrejkersa pomican, bilo je vremena da se proda i posljednje mjesto u klubu. Prohodnosti nije bilo ni za lijek, a u koncertni prostor više ne bi stala ni mačka.
Cane je pohvalio prostor prije nego što je bend započeo nastup s “Ako si…”, a publika je započela ples glavama, budući da mjesta za više od toga nitko nije imao. (Unaprijed se ispričavam što prelazim na osobni opis događaja, ali to je jedini način na koji u ovim uvjetima mogu dovršiti posao.) U grotlu glavne prostorije odslušao sam još nekoliko pjesama (“Zemljotres”, “Lobotomija”, “Ćutanje”), ali gužva je postala nesnosna i dosadilo mi je proklinjati svakoga tko bi mi u prolazu polijevao sadržajem višebrojnih čaša koje su shodnim nalazali nositi u (hipnotisanu) gomilu. No mudri vladari industrijskoga bara odavno su pripremljeni za takav razvoj događaja. Na početku velebnoga šanka, uz zvuk sa zvučnika i sliku s projektora, te izravan prilaz alkoholnim pićima, počeo se odvijati paralelan koncert Partibrejkersa u okruženju mnogo ugodnijem za čovjeka pred kojim je bio težak zadatak.
Težak zadatak pisanja o bendu koji su svi imali priliku vidjeti bezbroj puta u posljednjih petnaest godina, a koji pritom zvuči uvijek isto. A svi koji su ga imali priliku gledati znaju da to znači da zvuči i dobro. Povući paralelu sa AC/DC i reći da je bend isprva pogodio dobitnu formulu, pa je nije htio nikada mijenjati da je ne zabrlja? Možda. Reći kako nisu snimili ništa spektakularno u posljednjih dvadeset godina, ali i dalje bez problema rasprodaju koncerte na snagu svojih nepogrešivih i žestokih nastupa s kojih nitko nikada nije otišao razočaran? Svakako. Spomenuti kako istovremeno mogu zvučati kao Canned Heat i The Clash dok Cane reda opće parole, a dečki sviraju iskonski rock kakav su izvodile samo još vinkovačke Majke u davnoj prošlosti? Vjerojatno ne.
I dok sam tako vagao pristup, plešući pritom rok do besvjesti i cuclajući pivo, bend je propržio kroz trideset pjesama konstatnom silinom i spomenutom nepogrešivošću. Vrhunac je dosegnut nakon što su poslije najvećih hitova na koje više ni vrapci na granama ne doživljavaju orgazme (“Hipnotisana gomila”, “Kreni prema meni”) zaredali “Hoću da znam” i “Ulični hodač”. Vraćali su se na pozornicu još dva puta, sve dok cijela priča nije okončana sa “Stoj Džoni”, a džokej u čast pokojnom Vladi Divljanu zavrtio blok Idola na razglasu.
Ja sam do toga trenutka bio dovoljno pijan da nisam osjećao ništa od struka naniže, pa je neka ekipa pomislila kako sam invalid veteran, te me odgurala malo niže uz cestu u nekakav šator gdje sam sa novim prijateljima i starim suborcima Jožom i Glogijem prosvjedovao zazivajući novi Domovinski rat, jer eto su opet neki Srbi opsjednuli Zagreb i rasprodali klub na još jednom u nizu provjereno dobrih koncerata.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
