Patti Smith ‘Banga’ – povratak najveće pjesnikinje rocka

Zašto Patti Smith ne može snimiti loš album? Za početak bi se odgovor mogao pronaći u tomešto ona ulazi u studio onog trenutka kad ima nešto za reći, potpuno oslobođena pritiska glazbenog biznisa kao takvog. Drugi odgovor leži u tome što je riječ o umjetnici i pjesnikinji oblikovanog stava i karizme, svojevrsnog ženskog Boba Dylana, ali pod uvjetom da je isti pravovremeno bio ‘umočen’ u punk.

Patti Smith 'Banga'

„Banga“ dolazi osam godina nakon posljednjeg autorskog albuma „Trampin’“, tj. pet godina nakon albuma obrada „Twelve“ koji je također posjedovao jak pečat Smithove, iako je bila riječ o obrađenim rock standardima. „Banga“ je nešto što je glazbenica u startu krenula raditi kao životnu rekapitualciju i to je jedini konceptualni dio priče. Cijeli materijal je nastao iz njenog promatranja svijeta i doživljavanja istog. Nadahnuća za pjesme je crpila iz različitih izvora, što je automatski pridonijelo šarolikosti snimljenog materijala. Kako je Patti sama objasnila: „Tekstovi pjesama su refleksija na naš kompleksni svijet – svijet rastrgnut između kaosa i ljepote.“

Album je sniman u Electric Lady studiju, istom onom u kojem je snimao Jimi Hendrix, a čak je i osoblje studija isto ono koje je radilo s legendarnim gitaristom. Nadahnuća je stoga bilo na pretek, a to se već osjeti i u uvodnoj pjesmi „Amerigo“ inspiriranoj putovanjem Ameriga Vespuccija u Novi svijet 1497. godine. Patti je izvodi uzvišeno, puna nade i energije, kao da je transcendentalno ušla u dušu istraživača na pragu velike spoznaje.

Vokalna izvedba joj je iznimna na cijelom albumu, toliko da bi se bez problema moglo reći da je u naponu i fizičke snage sa svojih 66 godina. Istraživački žar u poetici i izričaju je nevjerojatno snažan na uratku, bez obzira u koju tematiku se Smith upuštala. Koliko je pozitivistički nadahnuta u „Amerigu“, toliko je sjetna u baladi „This Is The Girl“ koja je posvećena Amy Winehouse, kao i puna gorčine u „Fuji-san“, pjesmi posvećenoj žrtvama najvećeg japanskog potresa i tsunamija u modernoj povijesti. A opet bez problema postiže pastoralnu atmosferu u „Nine“ koja je rođendanska pjesma njenom prijatelju glumcu Johnnyju Deppu.

Posveta značajnim karakterima iz povijesti kao i današnjice je nešto po čemu bi se „Bangu“ moglo svrstati u neku arhaičnu ladicu iz koje je pjesništvo poteklo, a to je opjevavanje velikih ljudi i događaja. U današnje vrijeme takva vrsta sihova se smatra gotovo prevaziđenom, dok se Patti čini kao neki majstorica stare vještine koja odjednom pred ušima i dušom pronalazi semantiku prezenta. Pjesma „Maria“, koja je posveta francuskoj glumici Marii Schneider emotivni je vrhunac albuma upravo zbog neopipljive, ali u zraku itekako osjetne povezanosti ženskih sudbina.

Prosto je nevjerojatno s kolikim je fokusom Patti Smith u stanju ući u liriku pjesme, da bi već na sljedećoj uronila u nove inspirativne dubine dijametralno suprotne od prethodne. „Tarkovsky (The Second Stop Is Jupiter)“ je (kako i ime dolikuje) predivna SF poema, jedna od onih koje raspiruju maštu zamkama hladnog svemira kao što su to nekad činile Bowiejeva ‘SF trilogija’ „Space Oddity“, „Starman“ i „Life On Mars“ ili pak  Elton Johnova „Rocket Man“.

Patti Smith je u svom spektru opjevavanja slavnih sudbina također uvidjela kako bi bez antičkih karaktera „Banga“ možda bila necjelovita. Odabrala ih je čak tri. Primjer za ‘svijet rastrgnut između kaosa i ljepote’ je među mnogim tragičnim sudbinama Starog svijeta pronašla u onoj Seneke Mlađeg. Pjesmi „Seneca“ upravo propitkuje motiv bijega i prognanstva. Još ako se uzme u obzir činjenica da je Seneka najpoznatiji po svojoj rečenici: „Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo“, možda je lakše shvatiti zašto je baš on dio slagalice na „Bangi“.

Sam naziv albuma je pak ironični odmak od cijele priče. Banga naime nije bila poznata osoba, već pas poznate osobe, točnije pas Poncija Pilata, jedino stvorenje koje je istinski voljelo takvu vrstu čovjeka, kako je dočarano u Bulgakovom romanu „Majstor i Margarita“. Epska desetminutna „Constantine’s Dream“ koju je Smith uvrstila kao predzadnju također obrađuje jednu izuzetno zanimljivu situaciju iz povijesti, a to je ukazanje kršćanskog Boga, ni više ni manje već rimskom imperatoru Konstantinu, prvo u obliku velikog križa na nebu, a potom i osobno, što je uvelike kasnije olakšalo percepiju i prohvaćanje nove vjere u Rimskom carstvu.

Nedvojbeno je da je za uvijek politički i socijalno angažiranu Patti Smith, Stari Rim metafora za (zna se koje) vodeće financijsko i vojno carstvo današnjice. Seneka je tako simbol progona kritičke pameti, dok krvožedni i vjerni gospodarevi ‘psi’ posjeduju veću vrijednost od ljudi. U toj korelaciji „Constantine’s Dream“ je možda ono što se priželjkuje, a to je prosvjetljenje imperatora i obrat u kojem mu postaje jasno da je i on samo sluga nečemu puno značajnijem i većem od njega samog.

Ono što je započelo s „Amerigom“, znakovito završava s „After The Gold Rush“ Neila Younga, ujedno i jedinom pjesmom na albumu koju ne potpisuje Smith. Znakovito?

Što se same glazbe tiče, ona je neobuzdana i moćna, prepuna namjernog proizvođenja buke kako bi se dočarao ambijent bitničkih stihova. Boravak u Electric Lady studiju svakako je doprinio tom rakursu kao da je riječ o ponovnoj kreaciji Pattinog debija „Horses“, ali snagu, veličinu i nadahnuće ne može se pripisati duhu Jimija Hendrixa. Ili možda može?

Patti Smith nas je još jednom podsjetila kako je još uvijek najveća pjesnikinja rocka n’ rolla.

Ocjena: 9/10

(Columbia Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh