Svojim petnaestim studijskim albumom Paul Simon otvorio je mnoga vrata ponajviše tražeći duhovnost u uzburkanim kontrastima današnjeg svijeta po uzoru na ‘Knjigu psalama’, istovremeno objavivši djelo koji se u manje značajnom dijelu može iščitati i kao protestna poema adresirana i digitalnoj diskografiji kakvu danas poznajemo.
Paul Simon osobno tvrdi da mu je ideja za „Seven Psalms“ došla u snu, nakon čega se dvije do tri noći tjedno budio u 3.30 sati, te pisao i skladao do 5 sati ujutro. Rezultat je eliptično djelo od sedam poglavlja, tj. psalama u trajanju od 33 minute koje je u istom tom trajanju kao jedan glazbeni broj otisnuto i na CD-u. Jest da se to eventualno moglo podijeliti na sedam brojeva, ali Simon nije imao tu namjeru. U vremenu singlova, streaminga i tretmana publike kao da ih većina pati od poremećaja pažnje, ovaj 81-godišnjak nije odustao od vizije da „Seven Psalms“ po tim mjerilima bude jedna jedina pjesma od 33 minute. Dakle, umjetnik od formata odredio je svoj format mimo pravila industrije.
Naravno da taj format nije izmislio Paul Simon, već je nadahnuće potražio u metrici kojom su ljudi prije nekoliko tisuća godina, dakle daleko prije pojave bilo kakve industrije, tada prenosili emocije, poruke i mudrosti pjevanjem – onako kako je to zapisano u „Knjizi psalama“. Simon se tu drži i doksologije, tj. umetanja stihova koji slave Boga nakon svakog psalma, ali na svoj način, dakako razumljivo modernom naslušanom ljudskom uhu, s upečatljivom melodijom uz pratnju akustične gitare čime tematski uistinu svih sedam psalama veže u jednu nedjeljivu cjelovitost.
Doksološki glazbeni i metrički predložak ujedno je prvi psalm „The Lord“, ali se stihovi mijenjaju ili nadopunjuju kasnije. „The Lord“ počinje mislima o velikoj migraciji kroz koju Simon pronalazi svevišnjeg i kontrastima svega što ljudska osjetila primjećuju, od kamenja po kojem se hoda do srebrnog Mjeseca, od plemenskih pjesmi do dobrodošlice strancu pred kućnim pragom, ali i od podizanja razine oceana pa do kovid virusa.
Za Simona, Bog je u neku ruku prvo prihvaćanje naših čulnosti, time i činjenica kao temelja za dublja posezanja u nove kompleksnosti – one koje nosimo u sebi. Ljubav je tako drugi psalm po redu (Love Is Like Braid“), dok na treće stavlja osobno profesionalno mišljenje, dakle nešto što proizlazi iz njegovog dugogodišnjeg iskustva („My Profesional Opinion“), da bi potom opet došlo podsjećanje na Boga kao mantra za mirno provarivanje dotad izrečenog tj. opjevanog prije nego se otvori psalm o oprostu („Your Forgiveness“).
Peti psalm „Trail Of Volcanoes“ bavi se posljedicama ljudskog djelovanja kroz predivno jasne i jednostavne stihove o tome kako su putevi koje je Simon u mladosti krčio svojom gitarom danas tragovi vulkana ispunjeni izbjeglicama (izbjeglištvo je također jedan od lajtmotiva ovog djela). Kao da time poručuje da nema te dobre želje koja je isključena od toga da za sobom može donijeti i neželjene posljedice. Šesti psalm „The Sacred Harp“ poput zuma objektiva tom pojmu izbjeglištva pridaje ljudska lica dvoje mladih autostopera u konkretnoj situaciji u kojoj se jednako tako konkretno primjenjuje ono prije izrečeno pravilo o dobrodošlici strancima na kućnom pragu, ili jednostavnije; pomoći ljudima u nevolji, da bi potom u novom „The Lord“ podsjećanju na Boga stihovi tog istog Svevišnjeg smjestili u ljudsku konverzaciju – u našu prirodu plemenskog (druželjubivog) instinkta.
Zaključivanje sedam psalama dolazi u posljednjoj „Wait“ u kojoj kao da je sumiran cijeli ljudski život. Simon ga je stihovima sažeo u duljinu trajanja bljeska meteora koji izgori u trenu spram vječnosti. Prva strofa „Wait, I’m not ready“ kao da podsjeća na čovjekove posljednje riječi crnom koscu koji mu je kao posljednji u nizu ‘stranaca’ pokucao na vrata. Tko je ikad otišao spreman, tko nije pokušao licitirati sve za još jednu sekundu? Kao što je i u stihu „Let your eyes roam“ sažeo i te nijeme posljednje bljeskove oproštaja od ovog svijeta prije nego što se Bogu poput stranca krene pokucati na vrata, kad oči upijaju tu posljednju sliku, bila ona kamen, srebrni Mjesec ili roba prebačena preko stolca… zatvaranje kruga prije završnog „Amen“ u 33. minuti, slučajno ili namjerno, podudarnoj brojci s Kristovim godinama u trenutku raspeća.
Iako je „Seven Psalms“ naizgled posložen kao djelo koje se u potpunosti izvodi uz pratnju akustične gitare Paul Simon se poigrao produbljivanjem tog akustičnog ambijenta brojnim drugim instrumentima u suradnji s nekoliko suradnika, točnije s Jameyem Haddadom i Bobom Sirotaom, potonji je napisao i gudačke aranžmane za „Your Forgiveness“, no na posebno mjesto treba staviti pjevačicu Eddie Brickell. Njen famozni i nezaboravni vilinski glas kao da evocira ulogu životne družice u tom ljudskom životu koji bljesne i zgasi se poput meteora, kao podsjetnik da ništa ne umire od previše ljubavi.
Govorimo li o kapitalnom djelu uskoro 82-godišnjeg umjetnika koji je već ostavio iza sebe ovom svijetu dovoljno kapitalnih djela? Apsolutno.
U slučaju albuma „Seven Psalms“ može se zaključiti da su prije njega možda već mnogi preuranjeno rekli „Amen“ i time zatvorili opus Paula Simona, ali umjetnik nam je na to uzvratio s: „Wait, I’m not ready“ i udijelio nam još svoje ljubavi i vjere, ili profesionalnog mišljenja – kako god tko želio shvatiti. A obzirom u kakvim smo vremenima trebat će nam i ljubavi i vjere i profesionalnog mišljenja kako bi se prolongirao kolektivni „Amen“.
Ocjena: 10/10
(Owl Records / Sony / Menart, 2023.)