U astronomiji, tamna tvar je hipotetski oblik materije za koji se čini da ne stupa u interakciju sa svjetlom ili elektromagnetskim poljem. No bi li mogli vidjeti zvijezde da je nema?
Odgovor na pitanje: „Što bi Pearl Jam trebali biti u (n)ovom desetljeću?“ tražen je na dugo snimanom i još duže pripremanom album „Gigaton“ objavljenom 2020. godine na samom početku globalne pandemijske histerije. Na tom albumu Pearl Jam je hrabro pokušao biti ono što dotad nije bio, a stari fanovi su na njemu više prepoznavali neke druge izvođače i stilove. Uz to, naslovnica topljenja ledenjaka bio je pucanj u prazno u okolnostima kad je čovječanstvo drhtalo od ugroze sasvim druge vrste, jer malo njih je imalo volju biti klimatski osviješteno dok nevidljiva virusna smrt vreba na svakom uglu. Gigatonski udar došao je sa sasvim druge strane u stvarnosti.
Bila je hrabra odluka u toj i takvoj stvarnosti žrtvovati taj album koji nije mogao već po izlasku biti podržan koncertnim turnejama (cijela stvar morala je biti na čekanju do 2022. godine). A nažalost nije dao niti jednog hita, iako nam je svima jasno da Pearl Jam ne zanimaju hitovi, ali fanovi, takvi kakvi jesu, su uvijek našli konsenzus oko pjesama Pearl Jama koje su im zvučale kao hitovi i čije tekstove su naučili napamet.
Tu također postoji i onaj X faktor koji se nevidljivo veže uz albume čiji studijski proces traje dugo, a to je da bendovi sami ne vole takve albume, jer kad se podvuče crta, to su albumi dugačke muke za njih. To su sati i sati, dani i dani kopanja kako bi se pronašla zlatna žica koja vodi do muza, a iskreno će svaki bend reći da nije siguran je li na koncu ta zlatna žica i pronađena ili je samo na kraju presudio umor svake vrste, te je zbog toga krajnji rezultat samo dokumentiranje tog mukotrpnog kopanja. Uz to, rad na takvim iscrpljujućim projektima uvijek dobrano poljulja samopouzdanje i međuljudske odnose. Jednostavno, smuči se bendu pomisao da opet mora snimati album, jer svi zaziru od ponovljenog dugotrajnog „kampiranja u studiju“, posebno ako tako nešto već nije dalo rezultat neke osobne unutarnje zadovoljštine kod svakog – one osnovne, da mogu reći: „Shvatili su nas, svidjelo im se.“
U mojoj glavi i mašti tako su nekako izgledale posljedice albuma „Gigaton“ u redovima Pearl Jama, a to je da je Pearl Jam bio sit albuma. I nekako sam bio u uvjerenju da je sedmogodišnja pauza između albuma „Lightning Bolt“ i „Gigaton“ obična šala naspram diskografske pauze koja će tek uslijediti. Čovjek kojem dajem kredite da je najzaslužniji što se to nije dogodilo je producent Andrew Watt – mladi i nabrijani lik koji je ‘skuhao’ dotad pop ikone mlađe generacije kao što su Justin Bieber, Post Malone i Miley Cyrus, ali se uhvatio i u koštac s legendama iz A lige rocka, a to su The Rolling Stones, Ozzy Osbourne i Iggy Pop.
Watt je svoju „ulaznicu“ u Pearl Jam redove osigurao preko solo albuma Eddieja Veddera kojem je producirao solo album „Earthling“ (za koji isto vjerujem da je rezultat krize u redovima benda nakon „Gigatona“, jer zadovoljnom frontmenu je solo album zadnji na pameti za razliku od nezadovoljnog, kojem je to prvo o čemu misli), a njegov doživljaj Pearl Jama ne razlikuje se previše od osjećaja kojeg ima i svaki fan, a to je da je Pear Jam u osnovi vrhunski jam band i da ga treba zatvoriti u prostoriju, dovesti na „radnu temperaturu“ i ne opterećivati ga s mozganjem oko koncepcija poput: „koju veliku istinu treba donijeti svijetu“, jer tako nešto je utkano u srž Pearl Jama, još od dana kad je uveo u fokus problem vršnjačkog nasilja kroz pjesmu „Jeremy“ ili kad je cijeli album („Riot Act“) posvetio borbi protiv Georgea Busha mlađeg i njegove administracije.
Watt je upravo htio takav Pearl Jam, a ne neku projekciju što bi taj bend trebao biti. Sve ih je okupio i zatvorio u svoj kućni Shangri-la studio u Malibuu prošle godine i rezultat je izašao nakon svega tri tjedna. „Dark Matter“ u ovom trenutku, kao netko tko ih prati od prvog dana, mogu svrstati u red albuma poput „No Code“, „Yield“, „Binaural“ i „avokado“ eponimnog uratka iz 2006. godine.
Ima tu dosta pankerske drčne odrješitosti, jamming katarzi u kojima je Mike McCready famozno „pušten s lanca“ kao, valjda, posljednji gitarski heroj svoje generacije, te nizanja predivnih organskih balada u čemu je Pearl Jam oduvijek bio jak. Sveukupno dvanaest pjesama koje ne zvuče kao da je u svakoj bio imperativ ciljano žanrovsko eksperimentiranje, već je sve skupa kompaktno kao zgusnuti session s glavom i repom.
„Dark Matter“ je prvenstveno album jake i živahne organske kemije Pearl Jama – što bi se reklo, donosi radost muziciranja i to u trenutku kad su takve radosti uglavnom izvan mode. Zvuči sigurno i strasno istovremeno, kao i starinski. I posebno je dobro što zvuči starinski, jer tako i treba zvučati, jer Pearl Jam i jest starinski bend koji već više od trideset godine bije svoje bitke, kao što je na koncu u sezonama ustajalosti s pravom nosio titulu onog benda koji je spašavao grunge, a na koncu i rock. I sad opet zvuče osvježeni, kao što su opet u fazi da kroz svoja intrinzična iskustva dovoljno govore i o svijetu u kojem se nalaze.
Ovog puta s takvom pjesmom i otvaraju album. „Scared of Fear“ upravo je put prema nadvladavanju straha od spoznaje života u svijetu čije mehanizme oni stariji sve manje razumiju, da bi potom pankerski otkivak „React, Respond“ jasno uputio na to da se neka pravila nisu nimalo promijenila, tj. i dalje se morate potruditi ako nešto želite promijeniti. „Wreckage“ će nas starije pomaziti uz prisjećanje na „Daughter“ i ujediniti u pomisli da možda jesmo stare olupine, ali da ima olupina na koje se još možemo osloniti, kao što ćemo i u naslovnoj „Dark Matter“ osjetiti ono riffovsko škakljanje koje podsjeća na „I Love Rock ‘N’ Roll“ i znat ćemo da nam McCready i Gossard to namjerno rade.
Svi oni koji znaju da je Matt Cameron najbolji bubnjar kojeg je Seattle ikad imao dobit će i svojih „pet minuta“ guštanja kad na red dođe „Won’t Tell“ koja je na bubnjarskim forumima već sad topic. No prave stvari tek dolaze nakon toga. „Upper Hand“ je jedna od njih i stavljam ruku u vatru da je ona Pearl Jam’s finnest jer u toj baladi kao da se opet rodi „onaj“ duh Seattlea u kojem su nekako isprepleteni Hendrixovi atmosferični letovi i nocturno Cornellovog albuma „Euphoria Morning“. I taman kad pomislite da je to kraj najboljeg drajva ovog albuma odmah nakon nje dođe „Waiting For Stevie“, koja se bavi Vedderovim iskustvom uzaludnog čekanja Stevieja Wondera da mu dođe gostovati na solo albumu, i ona razvali kao produžetak prethodne „Upper Hand“.
Naravno da Pearl Jam dobro znaju da to može samo presjeći neka kratka pankerska rokačina i tu ulogu odradi „Running“. „Something Special“ je ono što sugerira i njen naslov, posebno ako volite kad se Pearl Jam uhvate neke bazične jednostavnosti i ispuste pjesmu za koju mislite da je nastala u pauzama između snimanja. I opet i s njom znaju da će morati doći na neko „drugo poglavlje“, a ono je „Got To Give“ koju se može svrstati u nekadašnju adult orientated rock ladicu u početku da bi potom sve uskiptjelo kako se bliži njen vrhunac. Album odjavljuje smirujuća „Setting Sun“, taman za zaključak kako su Pearl Jam ovaj put lijepo uštimali svoj svemir.
Za sam kraj treba dodati da je u redovima benda svoje utočište pronašao i nesretni Josh Klinghofer kojeg će zauvijek pratiti glas kao onog koji nije mogao zamijeniti Frusciantea u Peppersima. U Pearl Jamu je konstelacija sasvim drukčija – tu nije usamljeni gitarski istureni igrač, već u timskom tretmanu s McCreadijem i Gossardom – ne može sjebat ni da hoće, a dokaz je i ovaj album. Da sam malo luđi nego što jesam stavio bih naslov: „Konačno odličan album s Klinghoferom“.
Ocjena: 9/10
(Monkeywrench / Republic / Universal, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
