Pekinška patka u Boogaloou – biti ružan, pametan, star i još uvijek mlad

Kako u pet riječi opisati srž punka? Odgovor glasi: otići na koncert Pekinške patke.

Pekinška patka u Boogaloou (Foto: Tomislav Sporiš)

„Gledaš najbolji punk rock bend na svijetu!“ rekao mi je teturavi stari panker obzirom da se po dress codeu nisam previše uklapao u pankersko ozračje koncerta Pekinške patke koji se održao u petak u Boogaloou. Valjda sam više izgledao kao turist koji je netom pobjegao iz Arene s koncerta Bajage i Rozge u potrazi za „pravom stvari“ (a da to nije pivo). Čim je to izgovorio, Pekinška patka se pokupila s pozornice nakon 45 minuta koncerta. Dotični panker se istog trenutka okrenuo od mene i potrčao u gužvu u prve redove kako bi se pridružio „hoćemo još“ skandiranju.

Naravno nije bila riječ o tome da su vremešni novosadski punk veterani predvođeni pjevačem Nebojšom Čonkićem – Čontom otišli s pozornice jer ih je izdala snaga, već upravo suprotno, rekli su sve i to glasno i jasno, držeći se svih postulata punka pa i onog da punk koncert ne smije patiti od dvoransko-stadionskih manirizma u kojima se publiku u ekstazi mora držati barem dva sata.

Prvi bis, koji ustvari to nije bio, jer su članovi benda prethodno bez ikakvog teatralnog pozdrava otišli s pozornice nakon eksplozivno odsvirane „Biti ružan, pametan i mlad“ i potom se vratili za manje u roku od jedne minute, počeo je s „Monotonijom“, da bi koncert od nepunih sat vremena završio s ponovno odsviranim pjesmama „Kontracepcija“ i „Bela šljiva“.

Ono što je fascinantno kod Pekinške patke jest vrhunska usviranost benda koji je uskrsnuo nakon trideset godina od vremena kad je punk mijenjao svijet, dok je Čonta uistinu jedan od najboljih punk pjevača gledano u svjetskim razmjerima. Kristalno razumljiv kad u brzom ritmu rešeta stihove i genijalno žovijalan u punk vokalizama nagrđivanja harmonije, za što itekako treba imati sluha. Daleko je on od velikog broja punk pjevača mlađe generacije na ovim prostorima koji, uz dužno poštovanje, nikad nisu naučili pjevati pa žive u uvjerenju da je to punk. Zato Pekinška patka i jest tako razorna uživo i zato je u stanju „poderati rock“ čim izađu na pozornicu, a Čonte poput zakletve „obeća majci da će biti panker“. On je životan, uvjerljiv i i dalje vrhunski nabrušen na svaki stih koji izgovori, što je svaki put inicijalna iskra koja izazove eksploziju emocija nekoliko generacija pankera gdje god Pekinška patka zasvirala. Pa tako i u Boogaloou u kojem je oko četiristo njih dobilo zadovoljštinu bez obzira jesu li veterani koji u rijetkim prilikama kao što je bila ove oblače majice Sex Pistolsa i crne kožnjake ili su nabrijani adolescenti koji su pankerski nevješto izbrijali svoje prve irokeze.

Čak ni Sex Pistolsi koji su tijekom reuniona 1996. i potom organizirane „The Filthy Lucre“ turneje kad su 9. lipnja te godine posjetili i ljubljansku Halu Tivoli nisu tada imali tu posvećenu punk eksploziju kakvu danas posjeduju njihove novosadske kolege po godinama, zvuku i neukaljanom uvjerenju. Da sam eventualno i bio nemušti „turist“ koji se slučajno u petak zatekao u Boogaloou i koji nikad u životu nije imao susret s punkom, sigurno je da bi i tada nakon koncerta otišao u uvjerenju da sam gledao najbolji punk bend na svijetu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh