Children Of The Light – trio kojeg čine pijanist Danilo Perez, basist i kontrabasist John Patitucci i bubnjar Biran Blade zatvorio je rovinjski 4. Avantgarde Jazz Festival vrhunskim ugođajem.
Danilo Perez je od travnja ove godine gotovo non-stop na turneji na kojoj je još jednom obišao svijet, a kako je rekao u razgovoru prije koncerta, svirao je na svim mogućim i nemogućim mjestima pa čak i u Azarbejdžanu. Brian Blade je također stalno u pokretu. Ujedno je i prvi napustio Rovinj poslije koncerta i zaputio se prema aerodromu u Veneciji. Basist i kontrabasist John Patitucci vjerojatno ima na sličan način zgusnuti raspored. Dakle jedni od najboljih jazz instrumentlista današnjice traženi su na sve strane, a opet kad se dogodi da se ‘sklope’ na pozornici čini se kao su konstantno zajedno.
Malo je reći da između njih kao glazbenika postoji međusobna kemija. Oni su jedno razigrano pa čak i mahnito glazbeno tijelo konstantno u vratolomiji istinske nesputane glazbene improvizacije. Kao da su telepatski povezani poput ‘svemirskih blizanaca’. Na rovinjskom koncertu, posljednjem ovogodišnjem na 4. Avantgarde Jazz Festivalu, krunom svih dosadašnjih nastupa kojem može parirati onaj James Carter Organ Trija i Ambrosea Akinmusire Quinteta, bilo je isuviše puno situacija u kojem su Perez, Blade i Patitiucci tom nekom super-emocijom primali međusobne impulse.
Primjerice Perez bi uhvatio ‘lomit’ neku temu, a Bladeovo lice je već poprimilo orgazmički grč, a to iščekivanje u smislu kako će ‘zašamarati’ bubnjeve pred sobom kao ‘odgovor’ bilo je isuviše zarazno i za publiku. Takvog majstora suspenzije emocija, kao što je Brian Blade, svijet glazbe dugo nije vidio, ne zna se je li jače srsi kroz moždinu izaziva ta napetost iščekivanja kojom zrači ili neočekivani i izuzetno glasni udarci (obično samo jedan) u snare ili bas bubanj kojima ‘prelomi’ skladbu na način da valjda i slušateljsko srce štrecne u tom ritmu. A ta ‘neizvjesnost’ vrhunskog muziciranja potrajala je dva sata u rovinjskoj dvorani Adris koja je ovog puta bila nakrcana publikom jednako tako glasnih aplauza odobravanja na svemu što je iole podsjećalo na solo, često zaglušujući tihe završetke. Ali nije tu bilo nikakve zamjerke od trojice glazbenika s pozornice, jer bio je to jedan od onih koncerata kad su pozitivne tenzije na obje strane pozornice na toliko visokom nivou da je sve prolazilo. Baš kao i Perezovi uzvici za klavirom kad bi ga ponijelo ono što su svirali Patitucci i Blade.
Djeca svijetla dotaknula su se gotovo svega u jazzu; i hard bopa, i freeja, i fuzije, do komornog jazza, kad je Patitucci posezao za gudalom, a čak su u nekoj svojoj uvrnutoj verziji u jednom trenu ‘potjerali’ i Milesov „So What“.
Bila je to svirka u kojoj je jedna izvrsnost smjenjivala drugu izvrsnost u mahnitoj uživljenosti. 4, Avantgarde Jazz Festival zaklučen je tako šampionskim finalom, a opet vrlo lako se da zaključiti da je koncert u petak uvertira u dogovoreni jesenski zagrebački koncert kad će s ovom formacijom zasvirati i legendarni saksofonist Wayne Shorter o čijem nastupu održanom prije devet godina u kinu Studentskog centra se i dalje priča u superlativima.