PHILM u Močvari – bubnjarski genij Davea Lombarda

PHILM – bend u kojem svira bubnjar Dave Lombardo, ponajviše zaslužan za zvuk Slayera, u četvrtak se predstavio zagrebačkoj publicu u Močvari.

Dave Lombardo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)
Dave Lombardo u Močvari (Foto: Zoran Stajčić)

Ako se priča o urođenom osjećaju za ritam svakako su u prednosti oni tamnije puti, ili, pak, Kubanci.

Dave Lombardo je ovo posljednje, a o njegovom utjecaju, ne samo unutar grupe Slayer, već u cijelom jednom podžanru heavy metala dala bi se napisati knjiga. Njegov ritam, pasaži, dinamika, karakter i energija koju unosi u bubnjanje definitivno je jedan od temeljnih okidača u ‘ludilu’ Slayera. Bar je, bilo do sada, obzirom da je na novom albumu zamijenjen Paulom Bostaphom. U i tom matičnom bendu nije prolazio baš najbolje, a opet kad ga je svojevremeno napustio, upravo su obožavatelji bili ti koji su izvršili najveći pritisak na Arayu, Kinga i pokojnog Hannemana da ga vrate u bend, jer spomenuti su vjerovali da nitko ne može primijetiti razliku između Lombarda i bilo kog drugog bubnjara dovoljno sposobnog brzo udarati po opnama i činelama između dva ‘nebodera’ pojačala. Ali, eto, svi su čuli razliku, jer taj Kubanac ima izvrstan osjećaj za ritam.

U četvrtak je u zagrebačkoj Močvari nastupio post hardcore trio PHILM u kojem od 2012. za bubnjarskom baterijom sjedi Lombardo, kao ujedno i najveća zvijezda istog. Na pitanje; koja je njegova sviračka magija, dobio je odgovor svako od stotinjak onih koji su se tamo zatekli. Jer bila je to de facto ogoljena klupska svirka, bez raskošne rasvijete i ‘nebodera’ pojačala. U takvim uvjetima Lombado je zvučao kao udaraljkaški orkestar. Bilo je situacija kad je prostor Močvare bio ispunjen vibracijskom raskoši njegova instrumenta. Trenuci u kojima sebi kao slušatelj postavljate pitanje, je li se ikad slična bubnjarska neman zatekla na toj pozornici i je li ikad bubanj bio ozvučen bolje? A u biti Lombardo je svojim umijećem svakim udarcem davao odgovor na to pitanje, jer stramputica je uvriježeno mišljenje da se ozvučuje bubanj, jer upravo je bubnjar ono što se čuje na van, on je taj koji svojim rukama i nogama urezuje zvuk svakog takta.

Još jači dojam bio je postignut time što je bubnjarski set bio postavljen u jednakoj ravnini na pozornici s pjevačem i gitaristom Gerryjem Nestlerom i basistom Panchom Tomasellijem, tako da je zid zvuka vizualno bio upotpunjen. Post hardcore stilska vokacija PHILM-a pretapala se s prog metalom, ali ulazila u hard rock zeppelinštinu, bilo kroz pogravanje rifom „Whole Lotta Love“ ili presijecanjem zvučnih udara instrumentalnim baladama kao što je „Mezzanine“. Lombardo je pokazao široku stilsku paletu, ali ponajviše Slayer manirizma, tj. manirizma koji je on sam i izmislio i po kojem je prepoznatljiv.

Zanimljivo je da je publika bila prilično šarolika, za koncert koji se lako mogao okarakterizirati kao klasični metal gig sa zvučnim imenom, ali to je valjda tako kad Žedno uho organizira koncert. Dobrog raspoloženja nije nedostajalo s obje strane pozornice, jer PHILM su se na kraju rado odazvali i na još jedan bis, a nakon toga ćaskali s publikom i potpisivali albume.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X