Album ‘E.I.’ u petak je zaživio na pozornici zagrebačkog kluba KSET.
S albumom “E.I.“ Pi je ove godine poput nekog aliena sletjela u domaće nam glazbene prilike, koje, da se razumijemo nisu nimalo ustajale i ‘žabokrečinaste’, pa je u tom smislu to još veća pohvala za „E.I.“ koji na svoj jedinstveni način famozno odskače od realnosti, a opet je konceptualno zgušnjava i naglašava.
U tom smislu gledano izazov kako „E.I.“ koncipirati da u koncertnim prilikama uživo transcendentno odvede publiku u neki drugi ambijent, ili bolje reći; svemir, doimao se kao posebnom vrstom muke, osim ako kao umjetnik nemate na raspolaganju neke šesteroznamenkaste novčane iznose za utrošiti na ono što znamo pod pojmom scenske produkcije.
Za distopijsku realnost, to svi znamo, ne treba puno. Samo se treba pojaviti umjetnik takav kakav jest i inače, pa će i ambijenti i outfit savršeno odgovarati priči. No ako distopiju želite izmjestiti u neku izmaštanu budućnost, tu se pak dolazi do daleko većih problema. A upravo je u startu u njima bila Ivana Picek alias Pi, koja je ovog puta izmaštala da skače iz uloge malog robota do nekog androginog humanoida kreiranog u također izmaštanom Evegnia institutu (skraćeno E.I., op.a.) čija radna etika kao da iscrtava obrise nekog instituta koji vodi umjetna inteligencija koja nama (zastarjelim) humanoidima traži nove svrhe i uloge ili nas, na koncu, želi potpuno zamijeniti nečim novim, ali ne nužno i boljim.
No kako nas je Pi dosad s glazbom, video spotovima i vizualom albuma uklopljenima u spomenutu konceptualnu priču uvjerila da je upravo mašta ono što posjeduje u izobilju, tako je u petak u KSET-u dokazala da ne postoji prepreka da se s nekoliko scenografskih intervencija, kostimom, šminkom i svjetlosnim ambijentom od pozornice kluba zagrebačkih elektrotehničara stvori ambijent najskrivenijeg podrumskog laboratorija Evgenia Instituta u kojem sintetičko susreće (ili kreira) organsko, gdje ništa nije čudno i kad očekujete isključivo neočekivano, pa čak i da vam neki facehugger koji se tamo mota po uglovima kao neki čudni kućni ljubimac skoči na lice.
Mjesto gdje su fluorescentni kablovi i cijevi koji se spuštaju sa svih strana spojeni na jednu jedinu aktericu na pozornici i gdje vas mašta vrti u petlji da ta figura može istovremeno predstavljati i produkt novog bića spojenog na te brojne umjetne pupčane vrpce, ili možda maticu koja preko istih tih ‘pupčanih vrpci’ hrani neke nove misteriozne oblike života. Ako bi igdje postojala nagrada i kategorija za osmišljavanje high-tech ambijenata s malo ili nimalo sredstava, Pi bi mogla biti laureatkinja bez problema, jer njena mašta uistinu radi svašta.
Ambijent je dakle u startu bio njena pobjeda, a kad se pojavila na pozornici privezana na svu tu skalameriju koja je ‘disala’ sa svakim njenim pokretom bila je to nova pobjeda pred izuzetno glasnom publikom u odnosu na broj iste u KSET-u u večeri ‘spojenog’ četverodnevnog vikenda i s nevjerojatnom ponudom koncertnih zbivanja, valjda, u cijeloj ovoj godini.
Je li to bio party, koncert, predstava ili performans, teško je reći i dan nakon što se sve zbilo. Možda bi bilo najtočnije reći da je u pitanju bilo jedinstveno klupsko iskustvo u kojem smo u nekom čudnom anime-ozračju slušali osobne ispovijedi bića i kreacija iz budućnosti koja su komunicirala kroz jednu medijatoricu svojim piskutavim glasićima. A medijatorica je bila one-woman show. I DJ i MC i pjevačica. I njen deck s elektroničkom opremom kako da je bio laboratorijski pult za eksperimentiranje na kojem se igrala s tempom ritmova, nekad i disharmonično, kao da nam je svima uživo htjela suflirati koliko su krhki ti strojevi koji neumorno štancaju jedno-te-isti ritam.
Album „E.I.“ predstavljen je uživo u istom poretku pjesama, dakako obogaćen spomenutim zvučnim digresijama u kojima je bila otvorena dilema; griješi li umjetnica, ili pak vješto i zaigrano dočarava glitcheve unutar umjetne inteligencije koja pogoni institut za kreiranje nove ‘humanizacije’. Na koncu, može li išta povezano s ljudima biti bez greške iako od performera zahtijevamo (scensku) bezgrešnost? A Pi je eto svojom zaigranošću, popraćenu riječima publici: „Sad ću vas malo ubrzat’“ dočarala grešku naizgled bezgrešne tehnološke budućnosti, da bi na kraju sve dokinula prelaskom na repertoar prethodnog albuma „Časna lubanjska“ na kojem je svojevremeno bila inspirirana vilenjačkim pričama i izmaštanim šumskim bićima, ujedno stavljajući na istu ravan mitologiju i znanstvenu fantastiku.
Od svega, jedini realni problem s kojim se Ivana borila cijelo vrijeme (i na koncu ga uspješno prebrodila da na prvoj koncertnoj promociji ne uništi vlastite pjesme) bila je promuklost koja ju po vlastitim riječima muči već danima i na kojoj se ispričala već na početku koncerta.
„Nju treba poslati na Eurosong!“, reče mi u jednom trenutku oduševljeno Sara Renar. „Bome, da!“ složih se odmah bez razmišljanja. Razmišljanje je došlo kasnije kad sam se pokušao sjetiti sličnih „Ziggy Stardust“ primjera iz domaće glazbene povijesti. Osim Pi, nisam se mogao sjetiti nikog drugog tko je tako upečatljivo napravio sličnu vratolomnu i originalnu umjetničku transformaciju.
Bio je to party, koncert, predstava i performans. Sve u jednom. Luckasto, zanimljivo, plesno, ali vrlo inteligentno u provociranju onog vječitog pitanja kad pokušamo proniknuti u budućnost: Kuda idemo?
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
