Od djevojčurka s gitarom do elektrobeat konceptualke – moglo bi se sažeti ono što se sinoć događalo na pozornici malog pogona Tvornice kulture na promociji albuma ‘Časna lubanjska’, koji je za tu prigodu zaživio i kao vinilno izdanje. Time se konačno u potpunosti mogla vidjeti transformacija zagrebačke kantautorice Ivane Picek u Pi.
Ivana Picek je bila ta koja je uveseljavala ljude svojim pjesmama luckastih naslova i temata, a Pi se želi othrvati tome koliko god publika na kraju skandirala da želi čuti kultni hitić „Ja živim u WC-u“. Pi je samo u jednoj pjesmi u službenom dijelu koncerta uzela akustičnu gitaru u ruke i na tome se gotovo ispričala. Za razliku od Ivane, Pi voli elektroniku, gotovo dronovsko uranjanje u nju, dok u rukama ima električni ukulele, odjevena u kimono kao i Marta i Antonija, njena pratnja na pozornici zadužena za VJ-ing i pritiskanje gumbića po zvučnim elektro-napravama koje Pi zbog prevelike zauzetosti ruku ne može sve kontrolirati kao ‘one girl show’.
Svjedočili smo već sličnoj kantautorskoj transformaciji Sare Renar na recentnoj nam sceni, no Pi je otišla bowiejevski (ili je bolje reći stardustovski) korak dalje jer je u agendu unijela i promjenu cjelokupnog identiteta. S „Mračnom šumom“ nakon koje su se nanizale sve pjesme s albuma „Časna lubanjska“ ta transformacija je plastično oživjela i na pozornici u subotu u Tvornici kulture. Transformacija u kojoj su i projekcije na video zidu u pozadini pojačavaje utisak potpuno novog glazbenog ambijenta za Ivanu Picek, u jednom ozbiljnijem, i puno intimnijem štihu.
No, koliko god se transformirala, Pi ipak nije mogla u potpunosti pobjeći od Ivane u psihološkom smislu, jer iako je sve od početka do kraja bio pomno osmišljen live program, sve se to odvijalo po prvi put pred publikom, bilo je tu dosta improvizacije jer neke pogreške su znale iskrsnuti, a pri tom se budio šarm Ivane Picek koji ih je ublažavao. Svi smo prisustvovali jednom velikom eksperimentu umjetničke transformacije, računajući tu i djevojke na pozornici. Zajedno se kročilo kroz nove zvučne i vizualne krajolike, a to je jedna posebna vrsta uzbuđenja, sudjelovali smo u stvaranju jedne nove matrice (koliko god ona kasnije trajala do nove eventualne preobrazbe). I to je svakako bio uzbudljiv moment na ovoj našoj maloj sceni bez obzira na neveliku posjećenost koncerta, jer nije da se nečemu takvom često može prisustvovati.
Dodatni buster bio je jednako tako pomaknut izbor predigre (da, predigre, a ne predgrupe). A činile su je redom Colinda Evangelista, Entity i Spazam Orgazam odnosno queer umjetnički kolektiv House of Flamingo koji već četiri godine aktivno djeluje na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj i queer sceni. Nakon urnebesne točke koja je između ostalog provocirala i izgradnju skupih Bandićevih javnih WC-a, eksplodirao je jedan sasvim novi glamur u okvirima glazbene nam scene koja općenito zna patiti od hermetičnosti. A nakon takvog uvoda bile su u potpunosti otvorene karte za bilo kakvu vrstu ludorije, tj. nastup same Pi.
Mislim, nije to ništa pretjerano šokantno i neuobičajeno u zapadnom svijetu, dapače tamo se odavno zna da ne postoji takav biznis kao što je šoubiznis, ali jest neoubičajeno u ovdašnjim okvirima, ujedno zbog već spomenute hermetičnosti scene i njenog zaziranja od scenske glamuroznosti, kao i recentnog nadirućeg vala religijsko-moralističkog fanatizma kao dodatne kočnice.
Upravo stoga je sinoćnji nastup Pi u Tvornici bio nastup izuzetnog karaktera – istinska i maštovita zaigranost jedne umjetnice na pozornici. Nešto što ne može biti loše ni ako sve pođe u krivom smjeru, jer krivog smjera tu nema.
A nije li to upravo ono što nas tjera u sitne noćne sati van kako bi se na sat-dva izmigoljili sivoj realnosti?