Darkside, Nicolas Michaux, Japandroids, Bonnie ‘Prince’ Billy, Florence Clementine, Pixies.
Darkside ‘Graucha Max’
Njujorška elektronička grupa Darkside nedavno je u svoje redove primila i trećeg člana, bubnjara i perkusionista Tlacaela Esparza i isporučila novi sinlg “Graucha Max” koji zvuči kao mješavina Toma Waitsa, LCD Soundsystema i njemačkog krautrocka, ali na suvremeni elektronski način. Riječ je o bendu relativno novijeg postanka (2011.) pa im diskografija, što zbog toga, a što zbog hiatusa od gotovo jednog desetljeća, broji tek dva studijska (“Psychic”, 2013. i “Spiral”, 2021.) te jedan live album (“Live at Spiral”, 2023.). Nije, međutim, zgorega škicnuti što su radili na počecima i kako im se zvuk transformirao u ovo što su isporučili novim singlom.
Nicolas Michaux ‘Vitalisme’
Ne pratim previše frankofonu glazbenu scenu, ponajprije zato jer je sve puno nekih slova koja se na kraju ne izgovaraju i čovjeku je teško uopće zapamtiti tko su imenom, prezimenom ili imenom sastava svi ti ljudi, no belgijski kantautor Nicolas Michaux uspio mi je zapeti za uho. Čini se da je Belgija u posljednjih nekoliko godina i općenito rasadnik zanimljivih kantautora (na pamet prvi pada Warhaus, odnosno Maarten Devoldere) koji većinom zvuče cool i njeguju tu neku koenovsku estetiku razočaranih, ali posve pomirenih nefunkcionalnih ljubavnika-intelektualaca. Album “Vitalisme” svakako spada u tu kategoriju, uz opasku da u cijelom tom miksu ima i nečega od vrlo ranih Talking Headsa, a zbog čega sam uopće i zastao na ovom izdanju, listajući novitete. Nije mi žao.
Japandroids ‘Fate & Alcohol’
Već godinama nemam apsolutno nikakav odnos s glazbom kakvu izvode Japandroids, no za sve one koji već duboko gaze kraj prve trećine svojih života, a još su nostalgični za srednjoškolskim danima ili nekim drugim takvim stvarima u koje se ne bih pačao jer ih baš i ne razumijem, ovo je album za njih. Ili za one koji, a tu ubrajam i sebe, eventualno vole Husker Du, Sugar, solo Boba Moulda i neke takve stvari, ali samo načelno i s rezervom jer ovdje se ipak radi o nešto drugačijoj varijanti pop punk glazbe s posebnom opaskom da je ovaj album zbog svojih “lirskih tema” zapravo čisti – country punk, a što ga i čini dovoljno zanimljivim da se nađe na ovoj listi.
Bonnie ‘Prince’ Billy ‘Our Home’
Kad smo već spominjali kantautore, evo jednog koji se poprilično razlikuje od svojih cool belgijskih kolega koji nose odijela i slušaju Cohena. Bonnie ‘Prince’ Billy (odnosno Will Oldham), nevjerojatno je produktivan i od 1993. do danas je izbacio oko 30 albuma, što samostalnih, što u suradnji s drugim glazbenicima (Matt Sweeney, Bill Callahan, Bitchin Bajas…), što studijskih, što live… Uglavnom, novi singl ‘Our Home’ snimljen je u suradnji s Timom O’Brienom (Stillhouse Junkies) i prilično je poletniji od Odlhamovog prethodnog albuma ‘Keeping Secrets Will Destroy You’, naslanjajući se prvenstveno na američki folk, a ako sve preraste i u album sa spomenutim kolegom, moguće i bluegrass.
Florence Clementine ‘One Mile Upstream’
Teško je zamisliti da će Florence Clementine (ex Morrissey) tek na Božić ove godine napuniti 30 godina, barem ako sudimo po onome što izlazi iz zvučnika kad slušamo njezin “One Mile Upstream” na kojem već zvuči kao životom prekaljena kantautorica puna te specifične kantautorsko – poetske mudrosti. Zvučala je tako još 2015. na debitantskom albumu “Tomorrow Will Be Beautiful” koji je objavila pod imenom Flo Morrissey jer tad još nije bila udana za kantautora Benjamina Clementinea, što uopće ne bi bilo važno da slušajući Florence zapravo nemate dojam da slušate ženski glazbeni pandan Benjamina Clementinea, samo na gitari umjesto klavira, a što sve čini još bizarnijim.
Pixies ‘The Night the Zombies Came’
Eh, Pixies. Mislim da možda privatno niti ne poznajem nekoga kome Pixies u životu ne znače barem nešto i svima njima je zajedno sa mnom drago što Pixies ipak sviraju, iako od ponovnog okupljanja do danas i nisu izbacili nešto pretjerano odlične albume. Moram ipak priznati da mi je povratnički “Indie Cindy” bolji nego “Trompe le Monde”, “Head Carrier” zapravo odličan, a “Beneath the Eyrie” i “Doggerel” nisam ni poslušao. I dok Pixies opet postoje i zapravo svakim novim albumom promjene basisticu, jer si ni oni ni Kim Deal ne žele priznati da bi jedino Kim Deal trebala svirati bas u Pixiesima, novi album “The Night the Zombies Came” zapravo je – jako dobar. Iz nekog razloga u sebi ima nešto prilično lijepo (kao i prilično grozno poput pjesama “You’re So Impatient” ili “Motoroller”) i kao da na neki način u svemu tome ima više Pixiesa nego kad su se trudili biti Pixies kao na primjer na albumu ‘Doggerel’ za koji sam na početku teksta napisao da ga nisam ni poslušao, ali sam ga onda poslušao prije nego sam došao do kraja ovog teksta o ovom drugom albumu. Uglavnom, dobro je.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
