Ponekad se ništa posebno ne treba objašnjavati, dovoljno je škicnuti o kome je riječ i jednostavno klikom miša pritisnuti play.
Silkorad Ensemble with Rhiannon Giddens, “America Railroad“
Navest ćemo samo najosnovnije – Silkroad Ensemble putujući je ansambl glazbenika koji u sebi zapravo spaja cijeli svijet, baš kao što je to onomad činio ‘Put svile’ koji se protezao od Hangzhou –a u Kini pa sve do Konstantinopola u ‘Europi’ i Kaira u ‘Africi’. Rhiannon Giddens savršeno se uklapa u ovu ‘melting pot’ priču jer i sama u sebi spaja folk, country, blues, bluegrass, gospel, jazz, a povremeno čak i R&B, i rap odnosno tradiciju i suvremeno, a sve zajedno skuhano u jednom eklektičnom kotlu. Suradnja Silkroad ansambla i Rhiannon Giddens potvrđuje i onu tezu Neila Younga, “it’s all one song”, jer sasvim je prirodno na ovoj ploči u isto vrijeme čuti banjo, indijske table, različite azijske instrumente, violu i akustičnu gitaru u istovremeno zapadnjačkom i istočnjačkom pristupu jednoj te istoj stvari – glazbi.
Ganavya “Daughters of a Temple”
Kad smo već kod spajanja različitih svjetova koji su zapravo sve jedan te isti svijet, indijsko – njujorška jazz vokalistica i kontrabasistica Ganavya na albumu “Daughters of the Temple” ponudila je suvremeno viđenje onog što se 60 –ih razvila kao spiritual jazz, a što je zapravo započeo John Coltrane remek djelom “A Love Supreme”. Ovih se dana čini kao da su Coltrane i “A Love Supreme” aktualniji nego ikad i svako toliko se pojavi neka nova rendicija ovog klasika, a u kontekstu Ganavyae koja se okružila s više od trideset renomiranih glazbenika koji “briju”, od Esperanze Spalding, Shabake Hutchingsa, pokojnog Waynea Shortera pa do Immanuela Wilkinsa, Rajne Swaminathan i mirijade drugih iz panteona današnje glazbe kao takve, logično je da se ‘A Love Supreme’ na ploči od deset skladbi na ovaj ili onaj način pojavljuje čak šest puta.
Spiritualni jazz i južnoazijska obredna glazba? Zašto ne, odnosno čak i dapače, još jedan dokaz da je sve to – ista pjesma.
Songhoy Blues “Heritage“
U tim svjetskim vodama koje su sve iz iste rijeke, sasvim se logično uklapa i sastav Songhoy Blues iz Malija. Ako se glazba iz Afrike shvaća kao “afrička glazba” različita od, na primjer, one europske ili azijske ili neke druge, onda se “glazba iz Malija” također uzima kao specifična unutar svoje “afričke” kolijevke. Mali je i uopće specifičan u afričkim okvirima, ne samo zbog glazbe nego i arhitekture, plesova, kuhinje, književnosti i kulture općenito.
Songhoy Blues koji su dosad zapravo zvučali poprilično “zapadnjački”, spajajući Afriku s koječime, od garažnog rocka do funka, na svom četvrtom albumu “Heritage” vraćaju se tradicionalnim korijenima i donose kolekciju pjesama koja se najviše do sad čini kao komadić nacionalne pjesmarice koju treba sačuvati od zaborava. Zasad su objavljena tri singla.
Caixa Cubo “Modo Avião“
Posljednji u “world music” nizu ovog su tjedna Caixa Cubo, brazilski trio koji na suvremeni način oživljava jazz – sambu i razne druge brazilske gruvove iz 70 – ih.
Oni koji su kopali po ‘originalnim’ brazilskim jazz – samba/bossa nova pločama iz spomenute dekade prošlog stoljeća vjerojatno neće biti previše oduševljeni ovim albumom i, s obzirom na alternativnost i sirovost tadašnjih izvođača žanra, mogli bi čak ovako nešto prozvati muzikom za liftove, ali koju sviraju moderni džezeri. I ne bi bili u krivu, no to ne znači da je ovaj album nužno loš ili da ga ne bi trebali poslušati oni koji o “originalnoj” jazz sambi ne znaju ništa. Tko zna, možda nakon ovih 35 minuta u modernom brazilskom liftu za srce prašume i one odluče prokopati po nekim drugačijim starim pločama.
Los Campesinos! “More Hell“
And now for something completely different – Los Campesinos! ili “Seljaci” sviraju meni nepodnošljivu vegansku indie muziku, onu koja se izvodi po raznim dnevnim boravcima na dosadnim studentskim partijima uz samostojeće lampe s Hrelića, pulovere, čaj i zborsko pjevanje kastriranih nazalnih glasova.
Ipak, našli su se na ovom popisu zbog tekstova. “A Psychic Wound”, “Long Throes”, “To Hell in a Handjob”, “Moonstruck”, “The Coin – Op Guillotine (Sharpen the Blade)” i “Wait” tekstualno su dovoljno ‘jake’ da se može progutati sve ostalo što je apsolutno nepodnošljivo pa predlažem da album, ako ga već ne možete zapravo poslušati kao to je to slučaj sa mnom – pročitate.
Chelsea Wolfe “Unbound EP“
Američka gothic rock/doom metal/folk anti–diva Chelsea Wolfe ove je godine već objavila album “She Reaches Out To She Reaches Out To She” koji osobno ne bih preporučio jer zvuči kao i većina toga drugog na današnjem radiju, ali mračnije (barem onima koji misle da znaju što znači mračno), “Unbound EP” sasvim je drugi par rukava. Riječ je zapravo o pjesmama sa spomenutog albuma, ali u ogoljenim verzijama uz vokal, klavir i gitaru. U takvom aranžmanu Wolfe zvuči daleko mračnije nego kad se trudi biti mračna, a pjesme zvuče daleko ozbiljnije i kvalitetnije, nego kad ih se zasipa cijelim čudom radiofoničnih gothic/alt/pop pizdarija.
George Harrison “Living in the Material World 50th Anniversary Edition“
The Beatles, a onda i svaki njihov član posebno, nepresušna su krava muzara iz koje se svako toliko dade ‘iscijediti’ još nešto što će fanovi objeručke pozdraviti i kupiti, bilo da je riječ o “novoj pjesmi Beatlesa”, ‘posljednjoj pjesmi Beatlesa’, nekakvoj snimci s probe Beatlesa na koju McCartney onda uz pomoć umjetne inteligencije nakalemi Lennonov nikad otpjevani vokal, novim arhivskim snimkama Beatlesa, nikad objavljenim probama Beatlesa, nikad prije pronađenim verzijama poznatih Beatles hitova numeriranim s ‘take 106, take 107, take 321’ ili klasicima Beatlesa, ali bez orkestralnih aranžmana ili… you get the point.
Bilo kako bilo, The Beatles su i dan danas neodoljivi pa i ja svaki put nasjednem na bilo što od spomenutog i jednostavno moram čuti još Beatlesa koje prije nisam čuo. Slično je i s meni najdražim njihovim članom, Georgeom Harrisonom. Iako Harrison nakon raspada Beatlesa nikad nije napravio karijeru veliku poput McCartneyeve ili Lennonove, glazbeno je snimio možda najkvalitetnije albume, a “Living in the Material World” svakako ulazi u Harrisonovih top pet. Ovo prigodničko izdanje, osim što donosi odlične nove mikseve standardnog materijala (ne remaster!), donosi i sve ono što smo na početku spomenuli – alternativne verzije, razne takeove, ali i studijski materijal koji nije završio na prvobitnom izdanju poput pjesama “Miss O’Dell” i “Sunshine Life For Me”. Ništa što već nismo čuli, no s obzirom da albume danas zapravo i ne kupujemo, nešto što svakako vrijedi dodati u naše digitalne streaming kolekcije.
Various Artists “The Shape of Punk To Come Obliterated”
“The Shape of Jazz to Come” legendarni je naslov legendarne ploče legendarnog Ornettea Colemana kojom je započelo nešto što danas poznajemo kao free jazz. Naslov ove kompilacije nije direktna aluzija na spomenuti album, već je riječ o reimaginaciji albuma “The Shape of Punk to Come” švedskog hardcore punk benda Refused iz 1998., a koji su se referirali i na Colemana. Bio je to posljednji njihov album prije prekida koji je potrajao sve do 2015. godine i albuma “Freedom”, a ovaj homage bendu i albumu zvuči nevjerojatno svježe i relevantno punih 26 godina kasnije i pokazuje da punk nikad ne smije biti izlika za “loše i traljavo”. Pokazuju to na ovoj ploči redom Gel, Quicksand, Brutus, Snapcase, Ho99o9, Fucked Up, Zulu, Cold Cave, Igorrr, Cult of Luna, Touche Amore i na kraju i sami Refused. Obavezno štivo za sve hardcore punkere!