Donosimo nastavak našeg gostovanja i praćenja PIN Music Conference & Showcase festivala održanog ovog tjedna u Skopju
Na ulazu u skopski MKC centar na strateškoj poziciji na ulazu smještena je Ap(o)teka, prodavaonica s vinilnim pločama koju vodi Tošo Filipovski, za kojeg se može reći da ne postoji segment glazbene i urbane kulture Makedonije kroz koji nije prošao, a posljednjih nekoliko godina je uz sve i aktivni historiograf makedonske scene, napisavši između ostalih Makedonsku rock enciklopediju i ne manje minucioznu biografiju grupe Mizar s mnoštvom prikupljene i uvezane faktografske građe i memorabilija benda.
„Ne držim ova popularna novovalna reizdanja. Najviše ploča tu su japanska jazz izdanja. Konačno su shvatili i moji kupci gdje je kvaliteta“, rekao mi je Tošo dok smo čavrljali u dućanu u kojem su i raritena izdanja i reizdanja makedonske nezavisne scene. Ne odriče se ni za pedalj svoje edukacijske uloge. Čekali smo da se okupe članovi grupe 21 Vek kako bi ispred Ap(o)teke započelo javno preslušavanje novog koncertnog albuma najavljeno u sklopu 10. PIN konferencije i showcase festivala koja je na tri dana (od 30.11. do 2.12.2023.) od MKC-a načinila košnicu punu glazbenih delegata koji su se zajedno s posjetiteljima tamo vrzmali dan i noć, noć i dan.
Promocija je bila najavljena kao „Live album promotion of the best live indie band from the region“. Možda nekom zvuči bombastično, ali bend, koji predvodi Vasko Atanasoski, karizmatik izuzetnog street creeda u Skopju, to u ovom trenutku i jest, koliko god se ne pričalo o tome.
Trenutak promocije live albuma 21 Veka ‘powered by Ap(o)teka’ bio je esencijalni (kontra)kulturni specijalitet PIN konferencije. Kao da se poput gastro turista u makedonskoj prijestolnici (a tamo su svi turisti i gastro turisti) ‘nacrtate’ pred najboljom porcijom u potrazi za onim istinski autohtonim zalogajem.
To ranovečernje preslušavanje bila je najbolja uvertira u koncertni program koji je ubrzo počeo zauzimati sve dvorane MKC-a, računajući tu i pozornicu u zahodu koja neodoljivo privlači posjetitelje, također kao unikatni doživljaj PIN-a. U biti, MKC Toilet stage je čak i svojevrsna stvar prestiža jer je te večeri tamo svirao slovački punk bend Vydrapena Buzirka Punk System (Disrupted Spaghetti Insulation Punk System) tj. VBPS u kojem bubnjeve svira Michal Kaščák, direktor velikog Pohoda Festivala i koji je za tu prigodu kao ‘irokezu’ imao privezanu četku partviša na glavi.
VBPS su tijekom koncerta dodatno dolijevali ulje, tj. rakiju ‘na vatru’, obzirom da je to jedini punk rock bend koji ima svog konobara koji na velikoj tacni svima u publici poslužuje slovačku rakiju u nekoliko navrata. Taj raspašoj nije idući dan mogao nadmašiti ni cijenjeni slovački producent, glazbenik i DJ imena Blame Your Genes koji je nastupao u istom prostoru.
Što se tiče ostalih ‘tradicionalnih’ koncertnih prostora, koncepcija je bila da se udarni završni show događa u plesnoj dvorani 25. maj (Dancing Hall 25. May). Kako je to prve večeri uspješno učinila domaća Iskra, tako je to u petak postigao hrvatski bend Svemirko u suženoj formaciji trija, jer njihovi hitovi, kojima su u periodu prije pandemije osvojili Hrvatsku i Srbiju, rezoniraju jako dobro i među makedonskom publikom, ali je ipak nedostajalo „edgy“ momenata, nešto što bi pomirilo očekivanja publike i kritičara, tj. da nije sve zvučalo kao priča na zalasku, unatoč hitovima.
Za to „edgy“ u istom prostoru su se pobrinuli slovenski Joker Out koji doslovce ne propuštaju niti jednu koncertnu priliku dati sve od sebe. Njihova tek stasala makedonska fan baza posjeduje sve karakteristike kakve je pokazala i hrvatska na nedavna dva rasprodana koncerta u zagrebačkoj Tvornici. Strasno zborno pjevanje stihova na slovenskom jeziku orilo se i Dvoranom 25. maja. A treba dodati da su mlade obožavateljice zauzele prve redove čim je dvorana otvorena u 21:00 sat i do ponoći ispratila na pozornici još četiri nastupa stilski potpuno drugačijih bendova (Beseda, Laplander, MAiKA i Vagina Corporation) pa se može reći da su i bendovi i publika dobili jedinstvenu priliku za nesvakidašnje obostrano upoznavanje te večeri u situacijama u kojim je pred bendovima publika koja nije došla zbog njih, ali zbog čekanja zvijezda večeri nije napuštala prve redove. A svi znamo da mladi bendovi često moraju zvati publiku da im bez straha priđe.
U Frosina Hallu – dvorani s polukružnim gledalištem s publikom zavaljenom u udobne stolce partera i balkona odvijale su se više-manje tematske etno glazbene večeri. Tako su se u petak na toj pozornici susretali ambijentala, psihodelija i etno. Makedonski sastav Alembic mi nije sjeo jer je gradio svoju zvučnu sliku presporo za moj ukus, no nakon njih su se u Frosini nizali sve sami pogoci.
Ciparski BuzZ’ Ayaz, u kojem je Antonis Antoniou, osnivač benda Monsieur Doumani, opijao je zvukom koji baštini spoj psihodelije i nasljeđe jugoistočnog Mediterana, a izuzetno zanimljivi, eksplozivni i nadahnjujući nakon njih bili su Poljaci koji stoje iza imena Klavo. Njihov show bi se mogao nazvati glazba s predstavom ili pak predstava s glazbom, možda nekad zericu previše ‘akrobatska’ obzirom na izmjene vođa solista, ali opet, treba biti zapamćen po nečemu.
No ipak kraljica te večeri bila je , grammyjevka iz Obale bjelokosti. Njen uigrani kvartet pratio je kao nepogrešiva sjena njenu vatrenu izvedbu u kojoj nikad niste bili sigurni je li jazz protkao afropop ili obratno, a krajnji efekt je bio da se dvorana digla na noge i plesala u finalu. Kao da je toj pjevačici, plesačici i perkusionistici od samog početka glavni cilj bio podići stražnjice prisutnih iz mekih tapaciranih stolaca. Dobra lekcija za sve eventualne promotore njenih koncerata (a topla je preporuka da ih bude). Dakle, Dobet može sve, samo je ne uvodite u prostore sa stolcima. I dakako bila je puno uvjerljivija od pomalo plesno-stereotipnog sastava Afriquoi koji je istovremeno nastupao u dvorani 25. maja.
Subota u Frosina Hallu je izuzev predivno pomahnitalog poljskog sastava Volosi u kojem pet gudača kao da jurišaju jedni na druge zvukovima, instrumentima i tijelima donijela gotovo čisti otklon prema etno izričaju, te su se dobro iskazali i hrvatski sastavi PJEV i Balkalar, ili je možda bolje reći; uklopili se zajedno s onim što radi i bugarski etno kvintet Alexander Mihaylov & His Patardia.
Zbog zgusnutih satnica, nešto je nažalost moralo biti i propušteno. U mom osobnom slučaju ono što se događalo u prostoru nazvanom MKC Club Stage, no tamo sam uspio poslušati u subotu grčku dark pop pjevačicu Liu Hide i njen trio koji iako se služi elektronikom u svom izričaju, ipak dominira pozornicom organskim zvukom, a na neki čudan način su me malo podsjetili na Morphine. Podsjetili, u smislu stvaranja ozračja hermetične nelagode koja putuje prema svojoj katarzi, a ne po zvuku. Uz to Lia Hide kao da unosi snažne elemente grčke tragedije u svoje pjesme, dakako s modernijim tematskim pristupom, ali nekako zastrašujuće. Nema šale s Grcima, a dakako zanimao me i njihov prijem kod makedonske publike, koja na sreću reagira na glazbu, a ne na političke narative, koji su često prvi informativni impuls koji dobivamo i mi u jednoj Hrvatskoj. Uvijek je lijepo zaključiti da u ovom svijetu ima normalnih i neopterećenih mladih ljudi.
Dobru vožnju u istom prostoru priredili su i talijanski alt-indie kvartet A/lpaca (koji je se prijašnjih godina predstavio i hrvatskoj publici u Zagrebu).
Što se tiče panela, već ste u prvom nastavku mogli saznati da je bilo i takvih koje su se održavali iza ponoći i nosili naziv „Pijane priče“. No ni preko dana nije nedostajalo uvrnutih narativa poput toga hoće li glazbeni biznis kakav znamo prije promijeniti (čitaj: uništiti) neki od ratova ili globalno zagrijavanje, ili pak o tome kakav utjecaj na glazbu će kroz holograme izvršiti teleportirani autori iz prošlosti.
Zemlje u fokusu predstavljanja bile su nepostojeće Čehoslovačka i Jugoslavija.
Ne, nisu dolazili jugoslavenski hologrami iz prošlosti, već se za potonje prije može reći da se domaćinima više nije dalo prostor od Vardara do Triglava nazivati „regijom“ (jer nema zemlje bez neke svoje regije) već Jugoslavijom. Nije poznat slučaj da se netko na PIN-u žalio zbog toga. Također ni u redovima Čeha i Slovaka, koji su ta tri dana u Skopju bili opet u istoj državi po prvi put od kraja 1992. kad se Čehoslovačka formalno raspala.
To su i iz PIN-a prije početka konferencije znali popratili i šaljivim newsletterima, a jedan od njih je neupućenima objašnjavao kako prepoznati Čehoslovaka, a kako Jugoslavena.
Evo i primjera: „Kako prepoznati Čehoslovaka? „Ako preko dana sliči na Eltona Johna, a po noći na Shanea MacGovana – pronašli ste jednog. „Kako prepoznati Jugoslavene na panelima? To je prilično izazovno, jer oni obično sjede ispred u kafani (tako nazivaju ured).“
U duhu našeg genetskog naslijeđa, zbog siline obaveza je često bilo teško promoliti nos iz ureda zbog zajedničkog posla s drugim jugoslavenskim delegatima. U tome nas nisu omeli ni Lavrov ni Blinken koji su se tih dana vrzmali po gradu kako bi se uspjeli ne sresti, ali su zato uspjeli izazvati neradni dan u gradu za koji se i dan nakon svega zapitam ima li u njemu više kipova raznih slavnih Makedonaca na javim površinama ili pak Titovih slika u njegovim kafanama (pardon, uredima).
PS: Tošo me natrpao makedonskim vinilima za poputbinu. Bit će recenzija uskoro…
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
