Pixies ‘Beneath the Eyrie’ – najbolje nakon reuniona i neusporedivo s ranim albumima

Da je ovaj album snimio netko drugi, vjerojatno bih mu dao i višu ocjenu. Pixiesi, međutim, spadaju među one bendove za koje se bez ikakvog pretjerivanja može reći da su trajno promijenili indie rock, zbog čega ću njihova nova izdanja, svjesno ili ne, uvijek uspoređivati s ‘Come On Pilgrim’, ‘Surfer Rosa’ ili ‘Doolittle’.

Pixies ‘Beneath the Eyrie’

Treći studijski album nakon ponovnog okupljanja najavljuje kakav-takav povratak u formu, ali se na njemu nalazi premalo pjesama koje bi na nekim budućim kompilacijama mogle stajati uz “Monkey Gone To Heaven”, “Debaser” ili “Gigantic”.

Predstavljen vrlo solidnim singlovima “On Graveyard Hill” i “Catfish Kate”, “Beneath the Eyrie” donosi sve što smo toliko voljeli kod Blacka Francisa i ekipe: tiho-glasno dinamiku, melodične refrene otpjevane neurotičnim vokalom i onaj vječno inspirativan gitaristički interplay Francisa i Joeyja Santiaga. Popis utjecaja također je prilično predvidljiv, bilo da je riječ o americani, psychobillyju, surfu ili power popu, pri čemu jedinu pravu iznimku predstavlja “This is My Fate” koja se uz manje preinake mogla naći čak i na repertoaru jednog Toma Waitsa.

U “In the Arms of Mrs. Mark of Cain” ubacili su i malo programiranih podloga, što ih je učinilo previše sličnima Kasabianu, Radioheadu i nebrojenim drugim bendovima koje su inspirirali u posljednjih tridesetak godina.

U ostatku materijala, nažalost, nećete nabasati na puno toga vrijednog predugog sjećanja, kako u laganijim temama “Ready for Love” i “Silver Bullet” tako i u “Los Surfers Muertos”, koju je ledeno hladno otpjevala basistica Paz Lenchantin, i „Long Rider“, obećavajućim idejama kakve su nekoć davno pretvarali u bezvremenske klasike. Punkerski psychobilly “St. Nazaire” melje sve pred sobom, ali i završava taman u trenutku kada očekujete vrhunac, dok su završne balade “Daniel Boone” i “Death Horizon” uobičajeni Francisov tok svijesti i misticizam obojale tamom inspiriranom nedavnim mu raspadom braka.

Sve u svemu, “Beneath the Eyrie” najbolja je povratnička ploča Pixiesa koja se ipak ne može mjeriti s ranim danima ovog beskrajno utjecajnog bostonskog benda.

S druge strane, isto vrijedi i za većinu gitarističke glazbe današnjice.

Ocjena: 7/10

(Infectious/BMG, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X