Koncert na kojem kao da se bend i publika nisu susreli… Sve negdje do kraja dvosatnog koncerta.
Je li zato što su prognoze za jesen užasne, od rasta cijena energenata, dolaska novog soja virusa, predviđanja nestašica namirnica zbog kipućeg ljeta, zato što trenutno frcaju granate po najvećoj nuklearki u Ukrajini, ili pak zbog kilavog zvuka i benda koji ‘sitno broji’ do završetka tromjesečne turneje i jedva čeka raspakirati kofere, no sinoćnji koncert grupe Pixies nekako kao da se nije dogodio u sasvim solidnom open air ambijentu Zagrebačkog velesajma.
Kao da se 4-5 tisuća ljudi okupilo kako bi gledali koncertnu snimku od nekud drugdje na video zidu. U početku koncerta je gotovo bolno smetao izostanak reakcija. I potpisnik ovih redova se nakon uvodnih “Gauge Away” i “Ways of Mutilation” počeo premještati na različite lokacija platoa, valjda kako bi osjetio bilo što osim nijeme tišine ljudi oko sebe i to na početku rock koncerta, dakle nečega gdje adrenalina obično ne nedostaje, posebno kad se okupi nekoliko generacija u nekoliko tisuća ljudi. Jedino do prvih redova nisam došao.
Od prostora žamora dugih redova kraj šankova sam odmah odustao, iako su ti redovi kasnije bili i najglasniji u nekom feedbacku. A valjda su ljudi općenito glasni kad su u poziciji da nešto propuštaju ili ih nešto ometa. Možda bi bilo bolje i da je pala kiša kojom su se cijeli dan prijetili meteoalarmi na aplikacijama, pa da se bar neku višu silu može optužiti za čudan (ne)spoj publike i Pixiesa.
Možda je falio i bar neki glasovni pozdrav s pozornice, neki: „Dobra večer Zagreb“, na engleski akcentiranom hrvatskom ili samo „Good evening, Zagreb“, bez obzira što to ispada izvan gabarita Francisovog „ne pozdravljam nikog“ običaja. Jer bilo je u publici i onih koji se sjećaju drugačijeg Blacka Francisa koji je na nastupu u Zagrebu, tijekom posljednjih godina postojanja Jugoslavije, gorljivo pokušavao tada prisutnima objasniti da njegova mama vozi Yugo i kako je sretan što je došao u zemlju gdje je taj auto proizveden.
No i bend je bio u nekom svom filmu, nekako okrenut sebi, iako mu se s glazbene strane nema što prigovoriti jer je to bio jedan od onih rijetkih koncerata, za današnje pojmove, u kojem bend prati unutrašnji osjećaj za ad hoc odabir pjesama koje će svirati. Bio je to koncert bez klasične set liste, a svi članovi su imali pod nogama popis od 52 potencijalne pjesme za izbor u dvosatnom gigu, te večeri na kojem su ih odsvirali ukupno 37. Dakle i tu se „po svim pravilima struke“ nije mogao zamišljati bolji scenarij. Ali i pored toga, činilo se da jedino pjesme s albuma „Doolittle“ i „Surfer Rosa“ dopiru do publike, ako je mjeriti po reakciji podizanja mobitela kako bi se snimila primjerice „Where Is My Mind?“.
„Where Is My Mind?“ kao da je bio srž tog cijelog koncerta – masovno lutanje misli u trenutku kad je nešto trebalo osjećati tamo na licu mjesta. Umjesto slavlja glazbe, kao da je zaživjela trauma spoznaje da je ljeto gotovo, kakvo god ono bilo.
Temperaturno i u svakom drugom pogledu večer je bila ugodna. Za poželjeti. Vjetar je raspuhao sparinu koja je tlačila grad preko dana. Prije toga nebo na jugu je svijetlilo od bljeskova munja dok su rijetke kapi kiše na nastupu mančesterske predgrupe The Slow Show (koja je bila nešto poput Lambchop susreće Coldplay) nagovještavale mogući potop, ali se to nije dogodilo.
„Where Is My Mind?“ osjećaj sve do točno 22:30 sati kad je Black opasavši akustičnu gitaru viknuo: „Hey! Been trying to meet you“. Nakon sati i pol taj uvod u pjesmu „Hey“ bio je novi headlight za osvijetliti problem, u smislu je li to pjesma ili on to za ozbiljno koristi pjesmu da postavi pravo pitanje što smo radili dotad. Bila je pjesma. Ali na pravom mjestu i u pravom trenutku. Kao da smo se nakon svih tih godina opet upoznavali.
Where is my mind? Zbog tog uistinu čudnog osjećaja izostanka zadovoljštine na koncertu na kojem se to ne bi trebalo dogoditi dođe mi da sutra odem u Beograd i vidim kako će reagirati tamošnja publika na Tašmajdanu, jer ovo sinoć kao da se nije dogodilo. Jedini dugotrajni podsjetnik da se dogodilo bit će mi tour majica koju sam sinoć kupio. Na njoj lijepo na leđima pored ostalih gradova piše i „Zagreb“. Provjerio sam.
Where is my mind?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
