Plemenski trans na koncertu Animal Collectivea

Dupkom puno dvorište bivše tvornice Jedinstvo bio je najbolji dokaz koliko su Animal Collective prirasli srcu zagrebačkoj publici nakon prvog koncerta grupe održanog prije dvije i pol godine.

Animal Collective (Foto: Lana Brčić)

„Samo dvije i pol godine nakon furioznog nastupa u Teatru &TD-u, ubrzo nakon kojeg su izdali proslavljeni album „Merriweather Post Pavillion“, Animal Collective vraćaju se u Zagreb kao zvijezde“; ovako se u medijima najavljivao sinoćnji koncert Animal Collectivea u Tvornici Jedinstvo. Pomalo skeptični oko tog hoće li se tamo uopće itko pojaviti, s obzirom na činjenicu da po gradu nije bilo plakata niti se moglo čuti da se o koncertu priča, iznenadilo nas je dupkom puno dvorište i prostor Jedinstva. No, ako se zna da su organizator „Žednouhi koncerti“, možda nije bilo razloga za skepsu – kod njih se često dogodi da uz vrlo malo pompe i najave završiš na „koncertu tvog života“.

Po svoj prilici, tako je i bilo. Nakon predgrupe Teengirl Fantasy (DJ dvojac iz Brooklyna koji su Animal Collectivu potpora na cijeloj turneji, a na trenutke zvuče kao što bi Animal Collective možda zvučao da se bave puštanjem glazbe s gramofona), iz popriličnog mraka pozornice, razbijenog samo uvrnutim, šarenim projekcijama na platnu iza pozornice koje služe za ilustraciju zvukova i tekstova pjesama (navodno su ih radili Black Dice), Avey Tare (David Portner), Panda Bear (Noah Lennox), Geologist (Brian Weitz) i Deakin (Josha Dibbsa), koji je iz kolektiva izbivao četiri godine, priuštili su publici vjerojatno trip desetljeća.

Glazba koja je dopirala s pozornice u kombinaciji sa sparnim i ljepljivim, krcatim Jedinstvom i psihodeličnim projekcijama bili su idealni katalizatori za padanje u neku vrstu plemenskog transa, a nasumični animalni krikovi i povici iz publike to su i potvrđivali. Osjećaj koji specifičan zvuk Animal Collectiva izaziva je kao da otprilike stojite nasred džungle na asfaltu. Čujete i histerična zujanja i vibracije tekovina moderne civilizacije – statički elektricitet, promet, kompjutere – i primordijalne, životinjsko-praljudsko-prirodne zvukove koje biste i sami voljeli moći proizvoditi, da niste prisiljeni biti tako prokleto civilizirani.

Animal Collective (Foto: Lana Brčić)

Sve podsjeća na onu scenu iz filma Jumanji kad krda afričkih životinja ulijeću u prethodno mirne i građanski uređene prostore i gaze sve pred sobom. Robin Williams u nekom trenutku osjeti podrhtavanje tla i viče: „Run, it’s a STAMPEDE!“. Osim što u slučaju Animal Collectiva ne trebate pobjeći, nego ostati i samo se prepustiti, dati da vas stampedo raspojasanih zvukova svlada, pregazi, kao bujica ponese sa sobom, da biste se mokri i ošamućeni osvijestili na nekom sasvim drugom mjestu.

Da odmah razjasnimo – ne, nisu odsvirali „My Girls“, ogroman hit s posljednjeg, od publike i kritike odlično prihvaćenog albuma „Merriweather Post Pavillion“ (2009.), koji su svi željno iščekivali. Zato se vjerojatno i mogao čuti poneki komentar razočaranog fana koji bi ih „sve tamo poredao u backstageu i ispljuskao“. No, Animal Collective za to uopće nije briga. Kao i za zadnjeg nastupa u Hrvatskoj, sad su u fazi testiranja i sviranja novog materijala, i od svog izbora, pa čak i redoslijeda pjesama ne odstupaju ni milimetar. Zagrebačka bi publika zapravo trebala biti oduševljena samom činjenicom što opet ima prilike čuti nove stvari, i to prije publike u, recimo, Londonu (koji uopće nije uključen u turneju) i što su one zaista dobre, no najveću euforiju ipak su izazvali provjereni hitovi pravilno umetnuti između novog, često teško prohodnijeg materijala.

A što smo onda čuli?

Krenulo je s nečim orijentalnim, bliskoistočnog prizvuka, s Deakinom na mikrofonu i začudnim „saharskim“ loopom na njegovoj gitari. Postalo je razvidno da otvaraju s novim pjesmama, u zanimljivom rasporedu instrumentalnih snaga (Panda Bear za bubnjevima, Avey na klavijaturama i gitari, Geologist standardno zadužen za samplove i elektroniku, Deakin synth, gitara). Uslijedila je „Stop thinking“ Panda Beara, frenetična plesna skladba podcrtana sampleom zvukova harmonike u stilu francuskih uličnih svirača, a on je otpjevao i izvrsnu, trip/hip-hopastu „Take This Weight“. Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh